Smrt je čovjeku najveća tajna, zagonetka postojanja, sedmi pečat na knjizi života. Što je smrt? Preobražaj života u suprotnost? Nešto nestvarno, nebitak? Maternica groba? Novo rođenje? Novi početak? Prisutnost odsutnosti? Neshvatljiv apsurd nestajanja sebe?
Kad je riječ o smrti, uvijek je jasno jedno: pitao se ili ne, želio ju ili ne - ona je neminovna. Osim što ta činjenica može biti zastrašujuća, ona nas ujedno primorava da s njom računamo u svim sadržajima života. Ne postoji ni bol ni jad što proći neće. Umiru pametni i ludi, bogati i siromašni - u tom smislu je pravedna. Ali, kad bi smrt bila definitivni prekid života, to bi bilo poprilično gadno. Tad je nihilizam jedino opravdan, jer tko se ničem ne nada, taj se ničeg niti bojati ne treba, pa ni smrti. Zapravo, onda bi bilo dobro da se niti rodili nismo, a ako već jesmo, onda je bolje da što prije umremo. Pred smrću čovjek pada u metafizičku paniku. Što je oštroumniji i dublji, to teže mu pada njena apsurdnost. Grčki filozof Epikur se stoga tješio da se sa smrću čovjek zapravo nikad niti ne susreće, jer "Dok nas ima, nema smrti, a kad nje bude, neće biti nas." No, na njegovu žalost, i te kako se susreće.
Svi sadržaji života svoju vrijednost dobivaju po tom da li preživljavaju suočeni s licem smrti. Ima neko znanje ispod svjesnog znanja, slutnja... da preživljava samo ono što je dobro, pošteno, i iz ljubavi učinjeno. Sam čovjek je besmrtan, jer upravo ono što ga čini čovjekom: nadahnuća, usmjerenost, vrijednosti... po sebi je besmrtno. U ostalom, bit mu je takva da može biti, samo ako je besmrtna. A tjelesna smrt, baš kao i naša svakodnevna odricanja (koja su zapravo naše male smrti), uvijek su vrata u potpuniji život. Zadnju riječ nema smrt, nego Život.
zasto sam izabrala bas tu temu???
neznam ni sama nekako mi zadnjih dana to cesto u glavi
Post je objavljen 18.02.2009. u 21:10 sati.