onda kad nastupi ravnodusnost,kad hodas tupoteleceg pogleda slijep za sve ono vanjsko,oni rijetki trenuci kad nastupi tuga nekako ti dodju kao spasonosno olaksanje,svi misici klonu i napokon si zahvalan onom nekom ko upravlja ovim kaosom
na tren nestane onaj nemir koji ti vec danima ne da zivjeti,grebe po nutrini kao brusni papir i napokon utihne onaj glas sto stalni vristi i poziva na pokret.kakvi vrazji pokret,zar ne znas da revolucija jede svoju djecu?pa jest reci ce ti,u tome i jest poanta.ali ti nisi jos spreman,zelis jos samo malo.nisi na to spreman,mislis da ne mozes podnijeti jos jednu transformaciju.
ali,ako te matica nosi i to se joj se stalno opires kakva ti korist?potrosit ces, glupane, snagu
ali opet ako joj se prepustis mozda nikad nisi ni vidio Nila?znas li da ta rijeka nema ni pocetka ni kraja?
...uskracujem ti pravo da me i dalje zabavljas
moje lice zeli zaborav
moje lice zeli odmor od silnih putovanja
moje lice zeli svijest
istinu
pa ma kakva ona bila
i zato bjezi od mene
ponesi svoje kofere pune gorkih spoznaja
idi za svojom sudbinom
i ne vracaj se vise....
Post je objavljen 18.02.2009. u 20:08 sati.