Njegov osmijeh
miluje svijet kojeg gleda.
Njegov glas
rasipa zvonki mir prostorom.
Njegove oči
rastjeruju mrak svojim sjajem.
Njegov nos
tako nepravilan da je očaravajući.
Njegove ruke
samouvjereno plešu zrakom poput vrhunskog plesača.
Njegovo tijelo
blokira moj razum i čini me začaranom djevojčicom.
Njegov dah
moj je eliksir i ja ga uzimam sjedajući blizu njega.
Njegove priče
najuzbudljivije su pustolovine koje ikad čuh.
Zaista, takav još jedan ne diše na ovome svijetu.
Kako da se ne utopim u njegovim očima?
Kako da mu ne pjevam pjesme?
Kako da mu ne poklonim svu sebe?
5. 11. 2008.
Post je objavljen 18.02.2009. u 17:06 sati.