Preseljenje u novi grad, u kojem je jedina osoba koju poznate zapravo On, donosi jednu novu vrstu ovisnosti.. Grubo je reći, ali na jedan način težu i od ovisnosti o alkoholu, drogama ili kockanju.. Postanete ovisni o njemu, i samim time svakim danom sve više i više gubite svoju osobnost..
Umjesto da sam sad negdje vani, da uz more šetam s prijateljima, da s prijateljicama lutam trgovačkim centrama, da s nekim posjetim muzej, galeriju, kazalište.. ja ležim na krevetu i čekam da započne Dnevnik.. Može li jadnije od toga?
Uvijek sam bila osoba koja je malo toga voljela raditi sama i bolje sam funkcionirala u većim društvima.. Kako da sad sama započnem nešto, zar da sama odem u kino?
O tome vam ja pričam.. ovisnost o njemu.. jer bez njega više nigdje ne idem, bez njega kao da ne postojim.. Samujem u ova četiri zida i nadam se da će se nešto promijeniti samo od sebe. I kako onda biti sretan? Kako se ponositi sa svojom hrabrošću, sa svojim životom, kad zapravo ni ne živite svoj život?
Jesam li negdje po putu izgubila sebe? ...mislim da jesam...
I nikako se opet pronaći...
Post je objavljen 17.02.2009. u 20:25 sati.