..Ljubav je u mom životu oduvijek imala najveću ulogu.. Uvijek je bila prisutna tu negdje, nekad samo kao nesretna zaljubljenost, nekad više kao zaluđenost, a bilo je i stvarno sretnih razdoblja.. Jedno od tih sretnih ljubavnih razdoblja i živim posljednjih godina, a to je ujedno i bio razlog za novi početak..
Kad sam ga upoznala, prvi put u životu sam se osjetila zrelom za nešto čvršće i ozbiljnije, pa nisam puno ni razmišljala kad je trebalo započeti našu vezu na daljinu.. Pristala sam.. I sve je bilo savršeno, i još uvijek je.. S njim sam ono što jesam, bez ikakvih igrica i pretvaranja.. Najjednostavniji i načišći oblik ljubavi koji postoji.. On je razlog zašto sam napustila sve poznato i pošla u nešto potpuno novo.. Ovdje me je čekao samo on.. I meni je sve što sam ostavila bilo vrijedno toga.. Upravo zato, nemam pravo da se žalim.. Nemam pravo ni da pomislim da sam ovdje nesretna..
A opet.. potpuna sreća mi se čini kao da je tu negdje iza ugla, ali ja nikako da je uhvatim..
...opet sve po starom... nikad sretna, nikad zadovoljna... kao da se nikad neću spustiti na zemlju i prihvatiti stvarnost ovakvom kakva je...
A uostalom, zašto bi i prihvatila, zašto ne bi za sebe željela bolje i više? Čini li me to sebičnom i nezahvalnom?
Hm, da..
Post je objavljen 16.02.2009. u 17:19 sati.