Sama sam sada. Prvi put u par dana,sama sam na par sati.. Osvrćem se po praznom dnevnom boravku koji nije moj i razmišljam se kako bi ovdje voljela provesti još malo vremena..Malo duže od par dana mjesečno što ih provodim. Kauč..Njegova odjeća porazbacana po njemu,treba skinut posteljinu sa sušila,i oprati suđe..Ali ja ovdje ne živim..A Bog zna kako bi voljela..Valjda će proć to. Proći će vrijeme,kao što i sve ostalo prolazi..Sol je na stolu,treba je spremit nazad u kredencu. I toć mi je grozno ispao. Prebljutav,zagorena kapula..Toliko o mojim kulinarskim umjećima hehe..Ali dobro,trudim se. Trudim se prilagoditi se drugoj osobi,i postati nešto bolje,jer znan da ovo što jesam sad nije dovoljno dobro.Ne mislim tu na njega,nego za svijet. Mislin,kad se malo pogledam,odudaram od mnogo ljudi moje dobi i spola.Ne da se zamaram s time. Dapače,to mi padne na pamet jednom u par mjeseci. Ali moram malo promisliti. Imam ovdje muškarca,koji i sam odrasta i više nije toliko dijete. Možda sam ja sada u ovom trenutku savršena za njega,ali kako se on mijenja,moram se mijenjati sukladno s njime. Postati ono što bi jedna žena trebala biti. Ne mislim sad žena u onom smislu ka,žena stoji doma i kuha ručak. Nipošto. Ali to je ono što radi žena koja voli svog muškarca i želi se pobrinuti za njega. Nema tu neko muško - žensko. To je stvar ljubavi. Nikad nisam upoznala neku osobu za kojom svojevoljno želim prati i čistiti i služiti ga na koji god način to postoji. Niti on to traži od mene. Nikad. Ja to sama želim. Jer želim da on bude sretan. Želim da on bude zadovoljan sa mnom. Više nego je sad. Ajme,stan je u takvom đumbusu..A ja imam statistiku u ponediljak. A nemam pojma ništa.
I sad sam malo ogorčena jer sam napisala bar još ovoliko,a pritisnula sam neki glupi botun i sad mi se sve izbrisalo. A napisala sam jako mudre stvari,čak sam se i sama sebi zadivila kako je dobro to ispalo. Uglavnom,pisala sam o tome kako vrijeme prolazi i kako ljudi idu dalje u svojim životima.I dalje se sićan one Krešine hehe..Koliko je samo čovik bio u pravu.. Svi idemo dalje u svojim životima i u srcima nosimo sjećanja na drage ljude i lijepe stvari koje smo radili..No to su samo sjećanja,i više se nikad ne mogu vratiti niti ponoviti.Razmišljala sam kako bi bilo kad bi opet vidjela neke ljude s kojima više nemam veze..Kako bi se ponašala prema njima? nije baš da smo jučer bili na kavi..Ne možemo se ponašati kao da smo se odvojili,i onda smo taj trenutak zamrznuli u našim glavama, a onda kad se opet vidimo pustimo taj mentalni film, kliknemo play i onda se opet nastavimo ponašati kao nekad..Moramo se prilagoditi jedno drugome a to nije lako. Kad previše vremena prođe..Stvarno nije lako. Ali shvatila sam nešto. Shvatila sam..Da više ne razmišljam o prošlosti. Više me ne zanimaju baukovi iz prošlosti,više se ne okupiran nekim stvarima.Više nema one moje emocionalne hipeaktivnosti,više ne upadam u nepoznate depresije u kojima ili volim ili mrzim toliko da je to za poluditi..To je sve vrijeme kad sam imala 17 godina i nisam znala gdje ću i što ću sa sobom..I mislila sam da to nikad neću reći,ali kad vidim ljude među kojima sam nekoć bila..Kad ih vidim kako suludo pokušavaju ukopiti se u neki njima nametnut kalup,kako žele biti kao i drugi,a opet totalno drukčiji od drugih,kad znan da oni misle da nosi starke zapravo ZNAČI nešto..Kad se samo sitin sebe i sitin se kako sam očajno htjela da svi vide taj moj neki imidž,da ne misle kako sam bezlična i ne-kul,da vide da je Hana prava rokerica i da ona sluša Iron Maiden..Kako sam hodala gradom i pušila cigaretu dok hodam kao da sam NEZNANKAKO kuul..Danas to više ne želim radit..Jer je zapravo to jako ružno vidit.Kad vidim curu od 15 godina mrtvu pijanu kako riga ili drugu kako me gađa sapunom,eto,čisto tako jer joj se prohtjelo..Ma daj.Di je sve otišlo u kurac? Ponekad mislin da bi bilo bolje da dođe taj fckn Nibiru o kojem moj brat tako jako voli pričati..Ali onda se sitin koliko ljubavi ima u svijetu..Koliko dobrih ljudi,koliko ljepote,koliko osmjeha..Koliko ljudi bi učinilo sve za druge ljude..Ma zašto bi se onda išla rezati,ili se bacati sa nekog tamo balkona na 15. katu?
Život je prelijep! Upravo zato jer je toliko kompliciran,toliko otužan i toliko težak a opet toliko prelijep i toliko stvari ti se dogode samo u jednom danu,život je tako veličanstveno raznolik da ga jednostavno moraš voljeti..Zašto onda biti depresivan,zašto pozivati mrak u svoj život,zašto se mučiti osobnim problemima koji će se kako i tako riješiti?Ponekad samo treba sisti,pričekat malo,hibernirati,stvari će se riješiti same od sebe..
I to pravo koje studiram. Obožavam pravo. Naprosto obožavam. Volim braniti ljude,volim pravdu,volim se boriti za ono što je ispravno i dobro..Ali faks me ubija. Ubija onu unutarnju ja. Ubija onu mene koja želi napraviti nešto u svijetu. Uče me da se postavim skeptično,da nikome ne vjerujem, uče me kako smuljati druge ljude i dokazati da nisu u pravu čak i kad ZNAŠ da su u pravu. Ubija me taj osjećaj konkurencije,prešutne borbe među studentima koji znaju da će nešto postići ako se postave protivnički prema svima ostalima.Bojim se da ću nestati ona prava ja,ona ja koju volim,ona koja voli druge ljude,ona koja vjeruje u ljepotu svijeta i ljudi.. Sva sreća da ima ljudi koji me drže na okupu,koji mi pokazuju kako je ipak moguće boriti se protiv struje..heh..da,opet se borim protiv struje.ali ovaj put ne da izgledam kao netko i nešto,nego jer želim napraviti nešto za opće dobro..ali i put do pakla je popločan dobrim namjerama..
I znan da nisam pisala podosta dugo,ali već sam rekla da je to nešto na što se treba naviknuti..Joj,fali mi always outnumbered...
Post je objavljen 16.02.2009. u 16:38 sati.