Marketing
U mraku narcisa
Prazan stakleni pogled pada na vlastiti odraz u zrcalu i zaljubi se sam u sebe… Zrcalo odražava predivne narcise procvjetale u zoru. I kao da toliko ljepote nije dovoljno nego su njihove glave još ukrašene i prozirnim biserima rose. Mi smo svjedoci svoje mladosti, gledatelji životne prolaznosti, lopovi vremenske iluzije. Narcis je oduvijek bio vlastiti krvnik, vrtlarske škare i mlado lice kojem su narcisi toliko potrebni. Mlada djevojka uzela je kristalnu vazu sa narcisima i odmaknula ih od zrcala, previše su vremena provodili uljepšavajući vlastite živote. Sada želi da se prestanu voljeti, ne želi više sebično cvijeće i šarene latice, želi uvenule cvjetove na svojim rukama koji će u svojoj smrti grliti njene bijele ruke, koji će govoriti kako im voda nije potrebna, ni pčele, ni svi kukci ili vjetrovi svijeta. Uplakana sada leži pokraj krhotina razbijene vaze i šapuće isprike zbog riječi koje nije izrekla, a mogla je izreći, i tko zna možda bi se njihove zaljubljene glave okrenule za riječima jedne bijele djevojke u jednoj bijeloj haljini koja se sasvim slučajno spotaknula i oduzela narcisima život. Oduvijek su bile tužne priče o mladosti i cvijeću koje plače zato što nije znalo govoriti, a željelo je naučiti, ne samo govoriti poput ljudi već i nesebično voljeti…Nakon kontemplacije sa vlastitim odrazom, pjesnik gasi sva svjetla i u mraku potiho optužuje sve za vlastitu osamljenost.
Post je objavljen 16.02.2009. u 13:37 sati.