Ostaviti iza sebe sve poznato - ulice, trgove, izloge, ljude... i najvažnije od svega - prijatelje.. i poći u nešto potpuno novo i nepoznato, treba imati za to i hrabrosti? ..hm, da.. najbolji način za utješiti sebe nakon što pomislite da ste možda napravili najveću grešku u životu je uvjeriti se da ste zapravo hrabri..
Koliko se zapravo novi početak može nazvati hrabrošću? Je li novi početak zapravo samo bijeg od nečeg starog?.. a pobjeći je najlakše..
Evo me, već mjesecima u novom gradu, mjestu gdje je sve trebalo biti bolje, ljepše i zanimljivije.. trebalo, ali nije.. još uvijek se ovdje nisam pronašla i ne znam hoću li ikad uspijeti.. Ljudi mi ne odgovaraju, mjesta mi ne odgovaraju, događaji mi ne odgovaraju.. Čini mi se da je ovdje sve nekako potpuno drugačije od mene i od onog na što sam navikla.. Drugačije od života koji sam navikla živjeti..
Neću imenovati grad, jer mnogi bi se mogli uvrijediti.. Svoj grad smatraju najljepšim, najboljim i najvrijednijim mjestom za život, a ni ne vide niti primijete, kako je teško nekome novom ovdje živjeti, ovdje početi ispočetka.. Stvorili su svoj krug, krug domaćih ljudi, poznatih ljudi, krug ljubitelja ovoga grada, i tu nema mjesta za nekog novog.. za nekog uljeza koji je ovdje ukrao posao nekom domaćem.. Čovjek bi pomislio da prijatelje nigdje nije teško pronaći.. A ipak, čini se da je..
I što sad? ..ono što znam najbolje - osjećaje prenijeti na papir.. i tako u krug..
Dok odgovori ne dođu sami...
Post je objavljen 15.02.2009. u 20:11 sati.