Ljubav
LIJEČI LI VRIJEME SVE RANE
>Zaista, liječi li vrijeme sve rane? Meni se čini kao da ih samo pogoršava. Što više vremena prolazi, to su uspomene jače. Znam, trebale bi blijedjeti, ali zašto ih ja onda ne mogu izbaciti iz glave? Možda ja ne želim biti ostavljena na miru. Možda želim da me stalno more neke brige oko stvari koja se više ne da popraviti, ILI MOŽDA DA…………….
Zašto ljubav nije poput bicikla? Kad se strga, pokušaš je popraviti, a ako ne ide, baciš ju i kupiš novu. Zašto nije sve tako jednostavno? Zašto nam, zaboga, ljudi mažu oči izjavama da je ljubav najljepši osjećaj na svijetu? Zašto svi lažu? Najljepši osjećaj na svijetu je kad sanjaš lijepe snove. Snove u kojima ima ljubavi. Onda je ljubav najljepši osjećaj, jer je savršena, i nema uspona i padova. Sve je idilično i onakvo kakvim to ja zamišljam. Inače, dok ne sanjam ljubav, prava ljubav nije najljepši osjećaj na svijetu. Ljubav je osjećaj koji donosi ponekad osmijeh na naša lica, ali s vremenom, ti će osmijesi nestati. Ljubav će se pretvoriti u nešto drugo..Vjerujem da ćešće ljudi liju suze zbog ljubavi, nego što su sretni. I da tuga traje dulje nego sreća.
Zašto u pravom svijetu ljubav nije idilična kao u američkim filmovima? I zašto svi volimo gledati te filmove sa sretnim završecima kad i sami znamo da u stvarnom svijetu toga uglavnom nema? Zašto ljudi skladaju pjesme o ljubavi? Zašto nema skoro ni jedne sretne pjesme o ljubavi? Svi su doživjeli nesretnu ljubav. Pa zašto onda cijeli svijet i dalje toliko vjeruje u taj osjećaj koji donosi više boli nego osmjeha?
Ne vjerujem više ljudima na riječ. Nesretna ljubav, umjesto da ispuni čovjeka, ona ga isprazni. Nakon nesretne ljubavi od čovjeka s dušom ostane samo olupina. Život kao zombi nije baš privlačan. Bez sreće nema razloga za život. Ali bez nesreće ne bi prepoznavali sreću. I obrnuto. Sve se vrti u krug. Bilo bi lijepo kad bi postojala samo sretna savršena ljubav u kojoj su partneri savršeni i bezgrešni. Bilo bi lijepo kada bi oprost upravljao našim srcima, jer tada bi ga znali cijeniti. Morali bi praštati drugima, kao i oni nama. Radili bi manje grešaka. Manje gluposti. Imali bi manje razočaranja, a više poticaja da uspijemo u životu.
Pitam se, da spalim sve slike i tekstove, sve stvari koje me podsjećaju na vrijeme dok Smo bili zajedno,, zaljubljena i sretna zbog toga, bih li tada lakše zaboravila? Bi li me prestale opsjedati sjene prošlosti i stizati pogreške koje sam učinila? Uspomene mogu biti lijepa stvar. U nadi da će jednom i moje postati takve, neću ih spaliti. Čuvam ih za vremena kad ću opet biti sretna, jer to vrijeme jednom mora opet doći. Želim da dođe. I mislim poduzeti nešto, nešto…ma sve, da bih to ostvarila. Nekako mi je lakše biti u ovom ispraznom stanju. Oduvijek sam željela na neke stvari samo mahnuti rukom, no prije mi je bilo previše stalo. Danas mi nije stalo ali samo danas jer takva sam ja,preosjećajna.... Mislila sam da su ljudi takva karaktera sretniji od mene koji mahnu rukom i ništa ih ne dira. Sada shvaćam da nisu. Jer ako ih za ništa nije briga, znači da ih ništa ne veseli. Možda su i oni osjetili nesretnu ljubav. Možda je i njima teško kao i meni ..Možda i oni ponekad zaspu u suzama. Možda i oni izgaraju iznutra od osjećaja krivnje. Možda i oni žele promjenu na staro. Možda i oni žele ponovo biti ispunjeni srećom. Možda žele darovati osmijeh posebnoj osobi. Možda žele zagrljaj. Pogled. Poljubac. Koji su izgubili onda kad su od sebe odgurnuli tu jednu osobu zbog koje su to sve prije mogli.
>Ljubav.<
>Osjećaj koji su svi bar jednom osjetili. I makar donosi i bol i patnju, ali i sreću i smijeh, želim je opet osjetiti. Želim je osjećati kao nekada. A najviše od svega želim taj osjećaj podjeliti s osobom prema kojoj je osjećam. Tada želim biti pametnija nego prošli put<
eh i na kraju da velim o čemu se radi,,tu gore sam dosta filozofirala,,he,he
he,he :) :) :)
a moram i ja malo filozofirati,,,,, :) :) :) :) :) ..........
a da da se vratim na to ,,o čemu se to točno radi,,pa hm,,,znam i meni je već sve to dosadno kolko puta smo već ja i dragi prekinuli..koma,,tako da opet smo prekinuli,,,par dana prije valentinova,,tak da užas,,,al nije tak strašno ok sam ,,,,i super mi je bilo na valentinovo,makar bilo bi bolje naravno da smo se pomirili i bili zajedno na valentinovo al nismo,,al kaj češ takav je život,,,i živim dalje po svom,,,,he,he, :)
i nadam se da ćemo se opet pomiriti al to sve ovisi o njemu ak će htjet shvatit neke stvari,,,, :(
:) :) :) :) :) :) :O :) :) :) :) :) :) :) :) :)
i evo vam još za kraj da malo prokomentirate slikicu koju sam napokon završila (ALI NEĆU JU STAVIT TU U POSTEK NEGO SASTRANE..,)
...malo se nevidi baš dobro jer sam slikala s mobom,a slika je jako velika ,eh..
Post je objavljen 15.02.2009. u 11:19 sati.