živimo u 21. stoljeću a još uvijek postoje ljudi koji da bi preživili moraju ići od kuće do kuće,od neznanca do drugog neznanca da bi isprosili koricu kruha ili možda i koju kunu kako bi svojoj djeci imali šta dati za jesti.Šta trebam ja učiniti pa da ovu moju priču pročita što više ljudi,možda se nađe netko tko će me razumjeti,netko tko neće ostati gluh i nijem,netko tko će sljedeći put kad mu stranac pokuca nedjeljom posljepodne da isprosi nešto za jesti,toplo se nasmješiti,utješiti jadnika i počastiti ga s sitnicom ili dvije.Vjerujte mi,vi nećete to ni osjetiti a nekom ćete uljepšati dan i više,nekom ćete pomoći.Šta obični čovjek može drugo učiniti nego pomoći kad već naši političari sjede prekriženih ruku.Našem premijeru su preći skupocijeni satovi nego njegov vlastiti narod.Bitno je da naše "vođe" imaju,a mi smo manje bitni.Oni uživaju na naš račun a mi mirno gledamo i ne poduzimamo ništa sve dok i mi jedne nedjelje poslijepodne ne krenemo isprositi koricu kruha a onda će biti prekasno...
Post je objavljen 14.02.2009. u 23:13 sati.