Znate li kada nemate potpunu podršku obitelji kada uvijek tragate za nečim većim nečim toplijim.
Znate li onaj osjećaj kada sjednete kao obitelj vikendom za ručak i osjećate nelagodu. Čak i najdraže jelo vam prisjedene, izgubite apetit. Želite da objed što prije završi, da možete otići u svoju sobu zatvoriti se i čekati večer kada ćete izaći vani i bar na nekoliko sati zaboraviti na monstrume koji vas okružuju. Uživati u društvu prijatelja i poznanika, čisto ako i glume zabavu i prijateljstvo.
Znate li onaj osjećaj kada vam je najteže i želite da vas netko sasluša. Obično ljudi kažu obitelj će vam pomoći. Kod moje obitelji to ne pali.
Nježnost i osjećaje ne poznaju. Nikad ne znaju pitati kako si, imaš li problema i slično.
Kad sam najumornija i kad mi je najteže, oni tada budu još gori. I taman kad misliš da su se napokon oporavili, došli pameti oni opet u kurcu.
Onda jedino što vam preostaje je završit školu i otići od njih.
Ne razume ništa ili ne žele razumjeti.
Misle da su najpametniji i samosvjesni kako oni to kažu.
A zapravo nemaju pojma o životu.
I kako imaš snage reć svom ditetu „Ako ne prođeš programiranje, glavu ću ti stuć. Ovo ostaje između nas dvoje!“ ili „Šta me gledaš? Pogledaj se na šta ličiš?“. Kako to možeš uopće pomislit reć svom najgorem neprijatelju a ne svom vlastitom ditetu.
I šta je najgore kad se dogodi najgore, bolest u obitelji ili slično, onda budeš toliko dobar zaboraviš na sve šta su ti radili (ipak su ti kao roditelji), i žrtvuješ se, satareš ko svinja i oni na to ni hvala reć. Onda si im ka super. I čim budu dobro, prizdrave, budu puni sebe i ništa ih nije briga, opet bude sve kako je bilo. A kažu imaš sve uvjete: krov na glavom, obuću, odjeću, novac sve. Ti ništa ne razumiš o životu.
Greške se u njihovim životima nikada ne događaju.
Oni su savršenstvo.
Da znaju kako ih vlastita djeca preziru i ne mogu smislit uvatili bi se za glavu i srce od muke.
Mi ,djeca, smo oni koji ne razmume ništa a onu plivaju u pameti i negrešnosti.
Sve mora biti savršeno.
Ali, mama, tata, ništa nije savršeno. Nitko nije savršen. Nesavršenstvo nas obilježava kao posebne. Ipak, na kraju svega kad se pogleda, zaljubimo se u čovjekove mane a ne vrline.
Sve u svemu......Hvala mama hvala tata na odbacivanju i mržnji. Hvala vam za sve ružne riječi i batine. Hvala vam za sve pogrdne nazive. Hvala za neshvaćanje. Hvala vam za krov nad glavom. Hvala vam na najdražoj mojoj majici. Hvala vam zato što mrzite iz dubine duše ono što ja najviše volim. Hvala vam na nepruženoj prilici. Hvala vam na životu koji ste mi darovali. Hvala vam što vas ne volim, što mi niste ništa važno u životu.
Hvala mama hvala tata.
Post je objavljen 14.02.2009. u 13:34 sati.