previse mislim.
znam
to mi je najveca mana.
toliko mislim i razmisljam i premisljam a zivot ide i prolazi.
zalim.
toliko zalim za nekim ucinjenim ili neucinjenim stvarima.
razmisljam tko sam ja zapravo, a ni ne zivim da to shvatim.
bjezim od sebe razmisljajuci o sebi.
smijesno.
ali ponekad toliko razmisljam o sebi da se sama sebi gadim.
centimetar tu, centimetar tamo. ogledalu nikad dosta. nikad dovoljno.
mjesec ipo dana sam bila na kilazi 58, prosjecna i sto mi je falilo, nista. on je bio sretan, ja vise manje.
opet na dijeti i vaga pokazuje 55. sto mi fali, nista.
al uvijek nesto fali, al ja to ne mogu pronaci.
falim sama sebi.
smijesno.
za osobu koja toliko razmislja sama o sebi, kako mogu falit sama sebi.
fali mi ona stara ja, naivna, vesela, neostecena.
i opet zalim.
jer on je imao takvu mene, veselu, ne sumnjicavu, pozitivnu, neopterecenu i onda ju je slomio. a nije me zasluzio takvu, on je zaluzio ovo sto je napravio. a moj dragi je zasluzio ono sto je nekad od mene bilo.
komplicirano.
i nije bas.
zasto to mora biti tako?
on me varao, on me tukao, on me vrijedjao, moje samopostovanje i samopouzdanje bacio na koljena, previjala se jesam ali sam ga i dalje gledala ocima punim ljubavi i dalje sam vjerovala u nas i dalje nisam htjela vidjeti sta mi radi..naivno
"Srce stade kao dete da se otima,
trazili smo se po prethodnim zivotima.
Ostavih iza sebe sve,
zablude, promasaje koji tiste,
prosto, lako, k'o neko beznacajno pristaniste.
O, da mi je da se jos jednom zaljubim,
opet bih uzeo kostim vecnog decaka.
I opet bih smislio kako da prodangubim
dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka.
Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih.
Usamljeni galeb iznad mora osrednjih.
Reci bi sve pokvarile,
samo se cutke pokraj mene stisla.
Sami, svoji, izbeglice iz besmisla.
O, da mi je da se jos jednom zaljubim.
Opet bih gledao niz kej kao niz prugu.
I opet bih znao da se u oblak zadubim
i cekao bih samo nju, nijednu drugu."
a danas, imam njega, koji me voli, koji me ne vara, koji obozava tlo pod kojem hodam, koji je muskarac, koji steta gradom i gleda samo mene, koji me cvrsto prima u narucje i sigurno prica o buducnosti, koji daje tlo pod mojim nogama, koji dize moje samopouzdanje ustima punima komplimenata.
a ja.
ja sam hladnokrvna kucka koja samo pazi gdje ce pogrijesiti sto ce i hoce li sto zabrljati, koja prati kako prica s bilo kojom osobom zenskog roda u nadi da ce prepoznati nesto sto ce je odbiti od njega, da u nadi, nije tipfeler, ja se potiho nadam da ce on kad tad zabrljati, a ja cu pobjednicki reci da, bila sam u pravu!
kako da postanem opet ona osoba, kako da budem pozitivna, kako da zivim za njega kad unutar mojih zidova jos spava bol.
povrijedjena sam toliko da imam osjecaj da bi mi trebalo jos sto godina da ozdravim.
i sad se pitam zasto je to tako, zasto sam njega toliko voljela i zasto me morao slomiti, ubiti moju dusu, moje srce i nadu. reprogramirati sve ono sto je sam bog unio u moj karakter u moju osobnost, odakle mu pravo?
odakle mu pravo da se ja i danas pitam zasto, da bjezim od tog razdoblja. da sam obiljezena njegovim biljegom. da je napravio rez na svemu sto sam mu dala.
sto ja mogu dati svome decku, lijepu vanjstinu. vise manje, jer niti u to nisam toliko sigurna.
"Još sam bio sasvim mlad
neke barske ptice sam lovio tad,
kad je došla da se kupa
lepa protina kći
Nije znala gde sam ja
da je gledam krišom
kroz trsku i šaš,
a preko reke
noć je pala kao plašt
Mesec tinja nad vrbakom
srebri nebo zvezda roj
kapi vode kao biseri
koji blistaju svud po njoj
O, srce ludo, ludi sni
već se moji drugovi momčili svi,
a ja sam hteo samo jednu,
lepu protinu kci
Čudnom pesmom zvoni drum
te su zime
svatovi došli po nju,
iz daleka neki svet
za mene tuđ
baš sam prošao sokakom,
padao je prvi sneg
I još ponekad
zazvone praporci,
što je odnose ko zna gde
Da se ženim imam kad,
ja sam eto ostao
momak do sad
nikad više nisam sreo
lepu protinu kci
Jedan život miran, tih
Nekad bacim kartu
il' napišem stih,
stvari teku,
ja se držim izvan njih
I ljubim dobre, ljubim lake,
neke prave, a neke ne
i sve su vile, sve su kraljice,
i sve su nevažne naspram nje"
ponekad tako gubim nadu, da cu opet biti ona stara
da cu mu moci dati ono sto zasluzuju.
al opet, trudim se, mravljim koracima krecem prema cilju i
krecem u borbu protiv same sebe.
jer izgubit cu onu jedinu stvar koja vrijedi u mom zivotu.
skrenula sam s teme totalno, trebo je bit normalniji post, no to tako ide kod pisanja, ponekad i stvari kojih nismo svjesni pretocimo u rijeci sasvim slucajno. al ajmo rec da je ovaj za moju dusu.
a onaj koji sam htjela pisat cu drugom prilikom.
volim vas i ljubim,
nista posebna
Post je objavljen 13.02.2009. u 13:08 sati.