Pregled posta

Friedrich August von Hayek

U svim demokratskim zemljama, a ponajviše u Sjedinjenim državama, vlada snažno uvjerenje kako je utjecaj intelektualaca na politiku beznačajan. Takvo je uvjerenje bez sumnje točno kad se radi o tome imaju li intelektualci moć da svojim osobnim razmišljanjima i stanovištima o nekom aktualnom trenutku utječu na donošenje odluka, ili pak kad je riječ o tome u kojoj mjeri oni mogu utjecati na javno mnijenje u slučajevima kad se njihov stav razlikuje od onoga što smatraju mase. No razmotrimo li ovaj slučaj u kontekstu dužeg vremenskog perioda, intelektualci vjerojatno nikad u demokratskim zemljama nisu bili toliko utjecajni koliko danas. Njihova se moć nalazi u oblikovanju javnog mnijenja.
S obzirom na noviju povijest pomalo iznenađuje kako to da takva moć odlučivanja koju imaju profesionalni mešetari idejama nije još uvijek u dovoljnoj mjeri priznata. Najjasniji primjer za to je politički razvoj Zapada u posljednjih nekoliko stotina godina. Socijalizam nikada i nigdje primarno nije bio radnički pokret, nipošto nije pomoć u borbi protiv zla, lijek kojeg su zahtijevali interesi spomenute klase. Socijalizam je teorijska konstrukcija izvedena iz određenih postulata apstraktnog mišljenja s kojima su dugi niz godina jedino intelektualci bili upoznati; trebalo je proći dosta vremena i truda prije nego što su intelektualci uspjeli uvjeriti radničku klasu da preuzme njihov program.
U svakoj zemlji koja se približila socijalizmu, razvojnoj fazi u kojoj je on zadobio odlučujući utjecaj na politiku prethodila je dugotrajna faza u kojoj su socijalističke ideje utjecale na promišljanja nešto poduzetnijih intelektualaca. U Njemačkoj je ta faza dosegnuta krajem devetnaestog stoljeća, a u Engleskoj i Francuskoj otprilike do Prvog svjetskog rata. Neupućenom promatraču bi se moglo učiniti da su Sjedinjene države do te faze došle tek nakon Drugog svjetskog rata te da je privlačna zamisao o planskom i usmjeravanom ekonomskom sustavu među američkim intelektualcima danas (riječ je o 1949 godini, op.prev.) u istoj mjeri prisutna i snažna kao što je to bila nekada među njemačkim i engleskim intelektualcima. Iskustvo nam govori da – jednom nakon što se dosegne ta faza – ostaje tek pitanje vremena kada će stanovišta koje zastupaju intelektualci postati vladajućom političkom snagom.
Način na koji svjetonazor intelektualaca utječe na buduću politiku stoga nije samo puko akademsko pitanje. Bilo da je riječ o tome da samo želimo predvidjeti što će se desiti ili da pokušamo utjecati na razvoj događaja, riječ je o faktoru koji ima mnogo veće značenje nego što se to obično smatra. Ono što se nekom današnjem promatraču čini kao sukob zaraćenih interesa zapravo je najčešće već unaprijed prisutno kao sukob ideja jednog uskog kruga ljudi. Međutim, na paradoksalan način, jedino su stranke ljevice u velikoj mjeri proširile uvjerenje kako je upravo brojčana nadmoć bitna za pobjedu nekog konkretnog interesa koji utječe na politička zbivanja, dok su u stvarnosti upravo takve stranke obično uspješno djelovale kao da su shvaćale ključnu ulogu koju imaju intelektualci. Bilo svjesno, bilo spletom okolnosti, one su uvijek svoje glavne aktivnosti usmjeravale na pridobivanje naklonosti i podrške takve "elite", dočim su se konzervativne grupacije obično neuspješno oslanjale na naivno shvaćanje masovne demokracije te se njihova taktika uvjeravanja i izravnog obraćanja biračima najčešće pokazivala jalovom i neuspješnom.
Međutim, pojam "intelektualac" ne pruža posve istinitu sliku o značajnoj klasi o kojoj je ovdje riječ, pa je činjenica kako ne raspolažemo boljim nazivom za opisivanjem onoga što smo nazvali "mešetarima isluženih ideja" tek jedan u nizu razloga zbog čega se ne shvaća njihova moć i značaj. Čak su i oni koji na negativan način koriste pojam "intelektualac" skloni taj pojam razlučivati od mnogobrojnih osoba koje se nedvojbeno može nazvati tim imenom i ulogom koju obavljaju, a ona nije uloga izvornoga mislioca niti znanstvenika ili pak stručnjaka za određeno područje. Tipičan intelektualac ne bi smio biti ni jedno ni drugo: ne bi smio biti stručnjak za neko određeno polje niti bi čak trebao biti posebno inteligentan da bi uspješno obavljao svoju ulogu posrednika u procesu širenja ideja. Ono što ga čini kvalificiranim za taj posao jest upravo širok spektar tema o kojima je sposoban pisati i o kojima može govoriti, kao i pozicija ili navike koje mu omogućuju da bude upoznat s novim idejama prije onih kojima se obraća.
Tek kad počnemo nabrajati sve profesije i aktivnosti koje pripadaju ovoj klasi, postajemo svjesni kako je teško shvatiti u kojoj je mjeri ona brojna, kako se vidokrug tih aktivnosti sve više proširuje u modernom društvu te kako smo postali sve više ovisni o njima. Ta klasa ne sastoji se samo od novinara, učitelja, ministara, predavača, radijskih izvjestitelja, prozaika, crtača i umjetnika koji bi svi zajedno bili vješti u tehnikama prenošenja ideja, već se uglavnom – kad je riječ o problematici koju razmatraju – radi o amaterima. Ova klasa također uključuje mnogo profesionalaca i tehničara, poput znanstvenika i liječnika, koji svakodnevno, putem pisane riječi, postaju pronositeljima novih ideja izvan svog vlastitog polja i koje se zbog specijaliziranog znanja i ekspertnog poznavanja svog područja pažljivo sluša. Malo je toga što suvremeni obični čovjek doznaje o zbivanjima ili idejama što nije posredovano ovom klasom; u tom smislu, izvan našeg područja bavljenja svi smo mi obični ljudi, informacijski ovisni o onima čiji je posao iznositi svoje mišljenje. Stoga intelektualci odlučuju koja će stanovišta i pogledi doprijeti do nas, koje su činjenice dovoljno važne da bi ih se moglo podijeliti s nama, te na koji način, iz kojeg kuta i u kojem obliku nam ih trebaju predstaviti. Hoćemo li ikad biti upoznati s rezultatima rada stručnjaka u svom području i istinskih mislioca, ovisi uglavnom o njihovoj odluci.
Laik vjerojatno nije ni svjestan u kolikoj je mjeri klasa intelektualaca zaslužna za popularnost i reputaciju znanstvenika i stručnjaka i koliko je mnogo pod utjecajem njihovih stanovišta spram tema koje ne moraju imati mnogo toga zajedničkog s njihovim stvarnim znanstvenim postignućima. Za ovu je problematiku napose značajno što je gotovo svaki znanstvenik u stanju navesti nekoliko osoba iz njegova područja koji su nezasluženo postali popularni i stekli reputaciju uglednih znanstvenika samo zato jer su zastupali ono što intelektualci smatraju "progresivnim" političkim stavovima. Treba ukazati i na činjenicu da je takva znanstvena pseudo-reputacija zbog političkih razloga prebačena na znanstvenike koji se odlikuju konzervativnijim stavovima. Proizvođenje reputacije za koju su zaslužni intelektualci posebno je značajno u područjima u kojima rezultate radova stručnjaka ne koriste drugi znanstvenici već u velikoj mjeri ovise o političkoj odluci koju donosi javnost. Vjerojatno ne postoji bolji primjer kojim bi se ilustrirala ova teza od stava kojeg su zauzeli profesionalni ekonomisti spram socijalizma i protekcionizma. Zasigurno nikad nije postojala dovoljna većina ekonomista (odnosno onih koje tako nazivaju njihovi kolege) naklonjena socijalizmu (ili protekcionizmu). Moglo bi se reći da nijedna srodna grupa studenata nije u toliko velikoj mjeri odlučno suprotstavljena socijalizmu (ili protekcionizmu). Ova činjenica je još značajnija stoga što je u posljednje vrijeme manje vjerojatno kako će rano razvijeni interes za socijalističke oblike reforme mladog ekonomista dovesti do odabira upravo te profesije. No, intelektualci ne preuzimaju i ne šire vladajuće stanovište stručnjaka već svjetonazor manjine koja nije baš posve mjerodavna u svom području.
Sveprisutni utjecaj intelektualaca u suvremenom društvu još je više ojačan sve većim značajem "organizacije". Stav prema kojem bolja organizacija ujedno pojačava utjecaj stručnjaka ili specijalista vrlo je rašireno, ali, čini se, i pogrešno uvjerenje. To je možda istina kad je riječ o stručnjaku za administraciju ili organizaciju, ako takvih ljudi uistinu ima, ali ne i kad se radi o stručnjaku za određeno područje ljudskog znanja. Prije se radi o tome da moć raste upravo onim osobama čija cjelovita naobrazba omogućuje da procjenjuju rad stručnjaka iz nekog područja i komparativno ocjenjuju njihov rad. Ovdje je važno istaknuti da sveučilišni profesor koji postane dekan, znanstvenik koji postane ravnatelj instituta ili zaklade, ili stručnjak koji postane urednik ili zagovornik određene organizacije koja zastupa neki cilj, u tom slučaju vrlo brzo prestaju biti znanstvenici ili eksperti te postaju intelektualcima, samo stoga što zagovaraju neke općenite ideje koje su u trendu. Broj takvih institucija koje proizvode intelektualce i iz dana u dan uvećavaju njihov broj i značaj, sve je veći i veći. Gotovo sve "stručnjake" u pukom smislu tehnike stjecanja znanja iz područja kojim se bave naziva se intelektualcima a ne ekspertima.
S obzirom na način na koji ovdje koristimo taj termin, intelektualci su zapravo, historijski gledano, razmjerno novi fenomen. Iako nitko ne može prigovoriti tome da obrazovanje više nije privilegija bogatih, činjenica da oni više nisu najobrazovaniji kao i činjenica da velik broj ljudi koji svoj položaj u društvu mogu zahvaliti upravo obrazovanju i nemaju iskustvo djelovanja u ekonomskom sustavu u kojem je vlasništvo temelj obrazovanja, od velikog su značaja za razumijevanje uloge intelektualca. Profesor Schumpeter koji je jedno zanimljivo poglavlje svoje knjige Kapitalizam, socijalizam i demokracija posvetio upravo temi kojom se ovdje bavimo, opravdano naglašava kako je odsustvo izravne odgovornosti za praktično djelovanje i posljedični manjak znanja iz prve ruke o takvoj odgovornosti ono što razlikuje tipičnog intelektualca od ostalih ljudi čija pisana i izgovorena riječ također ima moć. Međutim, odvelo bi nas predaleko kada bismo ovdje detaljno razmotrili razvoj ove klase kao i neobičnu tvrdnju koju je nedavno iznio jedan teoretičar, pripadnik te klase tvrdeći kako je on jedini na čija stanovišta nisu izravno utjecali njegovi vlastiti ekonomski interesi. Jedan od bitnih problema koje bi u takvoj raspravi trebalo razmotriti jest u kojoj je mjeri razvoj ove klase bio izvanjski potaknut zakonom o autorskim pravima.
Ne bi nas trebalo čuditi što se pravi znanstvenici ili stručnjaci kao i dužnosnici prema intelektualcima često odnose s prezirom; ne želeći priznati da oni imaju moć, osjećaju se ogorčeni kad shvate da su u krivu. Za njih su intelektualci uglavnom ljudi koji nijedno konkretno područje ne poznaju osobito dobro, a čiji se sud o stvarima koje razumiju ne odlikuje nekom osobitom mudrošću. No bilo bi posve pogrešno i kobno zbog toga podcijeniti njihovu moć. Iako se njihovo znanje često može učiniti lažnim a njihova inteligencija ograničenom, to ne utječe na činjenicu kako upravo njihov sud uvelike određuje i oblikuje svjetonazore prema kojima će društvo sutrašnjice djelovati. Nije pretjerano kazati da je trenutak u kojem se ono djelatno u intelektualcu preobrazi u sklop uvjerenja ujedno i trenutak kad takva uvjerenja gotovo trenutno i bez prigovora postaju široko prihvaćena. Takvi intelektualci predstavljaju organe koje je moderno društvo razvilo kako bi širilo znanje i ideje, te stoga upravo njihova uvjerenja i mišljenja funkcioniraju kao neka vrsta sita kroz koje moraju proći sve nove ideje prije nego što dođu do širokih masa.



U samoj je naravi posla kojim se bavi intelektualac korištenje vlastitoga znanja i uvjerenja da bi se svakodnevne zadaće mogle uspješno obavljati. Intelektualac je ovdje zato jer posjeduje znanje (s kojim se svakodnevno mora nositi) koje njegov poslodavac ne posjeduje, te su njegove aktivnosti stoga tek u manjoj i ograničenoj mjeri uvjetovane postupcima drugih. Samo zato što su intelektualci uglavnom intelektualno pošteni, neizbježno je da bi trebali slijediti svoja vlastita uvjerenja svagda kada imaju slobodu odlučivanja te da bi trebali ponuditi svoj stav i mišljenje o svemu što zapažaju. Čak i tamo gdje je smjer kojim se kreće politika u rukama dužnosnika koji imaju drukčije stavove, izvršenje takve politike uvijek će, općenito uzevši, biti u rukama intelektualca, pa je čest slučaj da neki detalj određuje ovu mrežu odnosa. Primjere za to možemo naći u svim sferama suvremenog društva. Novine kojima je vlasnik "kapitalist", sveučilište kojim vladaju "reakcionarne" snage, mediji čiji program određuje konzervativna vlada; sve su to poznati primjeri utjecaja na javno mnijenje u korist socijalizma stoga što je to bio stav zaposlenika u tim institucijama. Do toga je često dolazilo ne samo usprkos i unatoč pokušajima onih s vrha da nadziru mnijenje i nametnu vlastite pravovjerne principe, nego ponajprije zbog njih.
Posljedica ovakvog filtriranja ideja putem klase čija su uvjerenja već unaprijed konstitutivno određena i oblikovana, ne odnosi se samo na mase. Općenito uzevši, izvan svog užeg područja stručnjak nije ništa manje ovisan o intelektualcima niti na njega manje utječe njihov izbor. Rezultat toga jest činjenica da danas na Zapadu čak i najgorljiviji protivnici socijalizma svoje znanje o većini tema o kojima nemaju informaciju iz prve ruke, dobivaju od socijalističkih izvora. S obzirom na neke općenite predrasude o socijalističkoj misli, veza spram njihovog praktičnog djelovanja uopće nije tako očita kao što se na prvi pogled čini; posljedica toga jest da takav sustav mišljenja zapravo postaje efikasan distributer socijalističkih ideja. Poznat nam je primjer običnog, praktičnog čovjeka koji u svojem području bavljenja prokazuje socijalizam kao najobičniju "pogubnu štetočinu", no kad se odmakne od svoga područja, hvali socijalizam poput bilo kojeg ljevičarskog novinara. Ni u jednom drugom području vladajući utjecaj socijalističkih intelektualaca nije bio toliko snažan u posljednjih stotinu godina kao kad je riječ o civilizacijskim susretima različitih nacija. U današnjem svijetu intelektualci su praktički jedini most prema međunarodnoj zajednici, no pronalaženje uzroka i značenja ove neobično važne činjenice daleko nadilazi granice i domete ovoga članka pa ovdje u tu tematiku ne ulazim detaljnije. To je istinsko središte neobičnog zbivanja pri kojem je dugo vremena upravo navodni "kapitalistički" Zapad pružao moralnu i materijalnu potporu gotovo isključivo onim ideološkim pokretima u zemljama s istoka koje su željele potkopati Zapadnjačku civilizaciju pa su istovremeno i informacije koje je javnost dobivala na Zapadu o zbivanjima u Središnjoj i Istočnoj Europi neizbježno bile obojane socijalističkim tonovima. Mnoge "edukativne" aktivnosti američkih snaga u Njemačkoj predstavljaju dobar recentni primjer za ovu tendenciju.
Stoga je najvažnije upravo ispravno shvaćanje razloga zbog kojeg su intelektualci u tolikoj mjeri skloni socijalizmu. Prva teza s kojom se iskreno trebaju suočiti oni koji ne dijele ovakve sklonosti i preduvjerenja jest da na svjetonazor intelektualca ne utječu sebični interesi ili zle namjere već iskrena uvjerenja i dobre namjere. Treba istaći da će tipični intelektualac vjerojatno biti socijalist ukoliko se rukovodi dobrim namjerama i inteligencijom, te da će na razini teorijske argumentacije općenito uzevši biti uvjerljiviji negoli većina njegovih suparnika iz iste klase. Ukoliko i dalje smatramo da nije u pravu, trebali bi priznati kako ga možda vodi neka pogreška u rasuđivanju, ona kojom se povode dobronamjerni i inteligentni ljudi koji u našem društvu zauzimaju ključne pozicije širenja stanovišta koja se ukazuju kao prijetnja našoj civilizaciji. (1) Iznimno je važno razumjeti izvore ove pogreške kako bismo je mogli ispraviti. No oni koje se obično smatra zastupnicima i predstavnicima postojećeg poretka, osobama koje vjeruju kako su shvatile opasnost koju donosi socijalizam, obično se nalaze daleko od toga. Oni na socijalističke intelektualce gledaju kao na opasnu i štetnu gomilu naobraženih radikala ne priznajući njihov stvarni utjecaj, pa ih shodno tome pokušavaju još više sukobiti s postojećim poretkom.
Želimo li pomnije proučiti ovu tendenciju velikog dijela intelektualaca, moramo imati na umu dvije činjenice. Prvo, oni u načelu prosuđuju teme o kojima govore isključivo pod dojmom određenih generalnih ideja; drugo, karakteristične greške bilo koje vrste najčešće proizlaze iz neke novootkrivene istine i posljedice su pogrešne primjene novih vrsta generalizacija koje su se pokazale korisnima na nekim drugim područjima. Zaključak koji proizlazi iz ovih činjenica jest da njihovo poricanje najčešće zahtijeva intelektualni napredak i često ukazuje na točke razmatranja koje su vrlo apstraktne i mogu se doimati prilično udaljenima od praktičnih problema.
Najznačajnija odlika intelektualca se ne sastoji u prosuđivanju novih ideja prema njihovim posebnim zaslugama nego prema njihovoj raspoloživosti da se uklope u njegove generalne koncepte, u sliku svijeta koju on smatra modernom ili naprednom. Upravo zbog utjecaja tih ideja na intelektualca i stavova o pojedinim temama koje on donosi, moć ideja bilo u dobrom ili lošem smislu raste proporcionalno s njihovom općenitošću, apstraktnošću ili čak nejasnošću. S obzirom da je intelektualac slabo upućen u konkretne probleme, njegov kriterij mora biti konzistentan s njegovim ostalim stanovištima i prikladnosti da se ona zajedno kombiniraju stvarajući koherentnu sliku svijeta. No izbor između velikog broja novih ideja koje se neprestano nude, stvara karakteristično misaono ozračje, dominantni Weltanschaung nekog razdoblja koji će neka razmišljanja prihvatiti a neka odbaciti pa će i intelektualac spremno prihvatiti jedan zaključak nauštrb drugog, bez da doista razumije i poznaje problematiku o kojoj se govori.
U određenom smislu intelektualac je doista bliži filozofu nego ijednom stručnjaku za neko uže područje, a filozof je i više nego vladar među intelektualcima. Iako nema istinski utjecaj na praktična pitanja i stoga je sporije i teže pratiti njegov put nego što je to slučaj s prosječnim intelektualcem, i on je iz istoga roda te je na duge staze možda čak i moćniji nego intelektualac. Radi se o istom pothvatu stvaranja sinteze (no ipak u većoj mjeri metodološkoj), o istom rasuđivanju o pojedinim stavovima u onoj mjeri u kojoj se oni uklapaju u generalni sustav mišljenja umjesto da ih se vrednuje prema zaslugama, o istom pokušaju stvaranja konzistentne slike svijeta koja je za oboje podjednako temelj prihvaćanja ili odbijanja ideja. Zbog toga filozof ima vjerojatno veći utjecaj na intelektualce nego bilo koji drugi istraživač ili znanstvenik i više nego itko drugi odlučuje o načinu na koji intelektualci izvršavaju svoju cenzorsku funkciju. Popularnost i utjecaj znanstvenih specijalista izaziva na megdan utjecaj filozofa samo onda kad ovaj prvi prestaje biti specijalist u svom području i počne filozofirati o razvoju svoje discipline, a to se u načelu zbiva nakon što su ga prigrlili intelektualci zbog razloga koji imaju vrlo malo veze s njegovim znanstvenim odlikama.
"Duhovno ozračje" bilo kojeg razdoblja stoga je u osnovi skup veoma općenitih predrasuda koje intelektualci rabe u prosuđivanju važnosti novih činjenica i razmišljanja. Takve se predrasude uglavnom primjenjuju na ono što se intelektualcu čini najvažnijim aspektom nekog znanstvenog dostignuća, transfer prema drugim poljima u radu nekog specijalista koji ga se posebno dojmio. Mogao bi se sastaviti prilično dug popis takvih intelektualnih moda i lozinki koje su u posljednje dvije-tri generacije dominirale razmišljanjima intelektualaca. Bilo da je riječ o "povijesnom pristupu" ili teoriji evolucije, devetnaestostoljetnom determinizmu i uvjerenju u nadmoć okoliša naspram nasljednosti, teoriji relativnosti ili vjerovanju u moć nesvjesnog – svaka od ovih općenitih koncepcija postala je mjerilo prema kojem su se odmjeravale i testirale inovacije u različitim područjima. Što su takve ideje u manjoj mjeri specifične ili precizne (ili slabije razumljene), to je njihov značaj time veći. Ponekad za stjecanje velikog utjecaja nije potrebno više doli mutne impresije o kojoj se ne može ni reći nekoliko suvislih riječi. Takva vjera u svjesnu kontrolu ili svjesnu organizaciju na društvenoj pozornici je također nadmoćna rezultatima spontanih procesa na koje ne utječe ljudski um, odnosno uvjerenje da bilo koji poredak zasnovan na promišljenom planiranju mora biti bolji od onog kojeg oblikuje ravnoteža između suprotstavljenih snaga, predstavlja stav koji je duboko utjecao na politički razvoj.

Uloga intelektualca samo je naizgled drukčija kad je riječ o razvoju prikladnijih društvenih ideja. Ovdje se njihove posebne sklonosti manifestiraju u tvorbi zastarjelih apstraktnih ideja, u racionaliziranju i radikalizaciji izvjesnih ambicija koje proizlaze iz normalne međuljudske komunikacije. S obzirom da se demokraciju shvaća kao nešto dobro i poželjno, za njih je što dublje slijeđenje demokratskih principa tim bolje. Najmoćnija od takvih općenitih ideja koje su u posljednje vrijeme oblikovale politički razvoj jest dakako ideal ekonomske jednakosti. Znakovito je da nije riječ o jednom od spontano oblikovanih uvjerenja koja se ponajprije primjenjuje na odnos između pojedinaca, nego intelektualni konstrukt izvorno apstraktnog i dvojbenog značenja kao i konkretne primjene na pojedine instance. Bilo kako bilo, takvo je uvjerenje vrlo snažno funkcioniralo kao princip selekcije među alternativnim strujama društvene politike, pokazujući ustrajni pritisak prema uređenju zbivanja u društvu koje nitko nije posve jasno shvatio. Takva mjera koja je željela donijeti veću jednakost ubrzo je shvaćena kao imperativ kojeg će se drugdje malo razmatrati. S obzirom da je u svim pojedinim temama upravo ovaj aspekt onaj kojim se rukovode oni koji prema njemu imaju čvrsto stanovište, jednakost je uvjetovala društvenu promjenu mnogo jače nego što su to njeni zagovornici namjeravali.
Međutim, na ovaj način ne djeluju samo moralni ideali. Ponekad stavovi intelektualca o problemima društvenog poretka mogu biti posljedica napredovanja puko znanstvenoga znanja, te se u tim slučajevima njihovi pogrešni stavovi o partikularnim problemima mogu ponekad učiniti podjednako vrijednima kao i recentna znanstvena otkrića koja se nalaze iza njih. Stoga ne začuđuje da općeniti napredak znanja može postati izvor neke nove greške. Ako iz novih generalizacija ne nastanu novi zaključci, oni će biti konačne istine koje nikad neće trebati propitati. Iako će u načelu takva nova generalizacija donekle dijeliti pogrešne zaključke koje se iz nje mogu izvući na osnovi prethodnih rezultata te stoga neće dovesti do nove pogreške, vrlo je vjerojatno da će nova teorija (čija se vrijednost sastoji u novim zaključcima do kojih je dovela) proizvesti nove zaključke koje će neko novo istraživanje proglasiti pogrešnima. U tom slučaju će lažno uvjerenje biti nagrađeno zbog nove znanstvene spoznaje koja će ga podržavati. Iako u zasebnom području na koje se ovo uvjerenje odnosi svi znanstveni dokazi mogu biti protiv njega, ono će bez obzira na to u očima intelektualaca i u kontekstu ideja kojima se oni rukovode biti proglašeno kao ono koje na najbolji način oslikava duh vremena. Stručnjaci koji će postati slavni i imati velik utjecaj neće biti oni koji su postigli priznanje od drugih stručnjaka iz svog polja nego osobe koje će drugi znanstvenici smatrati neznalicama, amaterima ili čak prevarantima, ali koji će unatoč tome u očima javnosti biti percipirani kao najistaknutiji stručnjaci u svom području.
Nema sumnje da je način na koji je čovjek u posljednjih stotinu godina naučio obuzdati i ovladati prirodnim silama u velikoj mjeri stvorio uvjerenje kako bi slična kontrola društvenih snaga značajno doprinijela ljudskom rodu. Kad govorimo o primjeni tehničkoga znanja, usmjerenost svih oblika ljudske aktivnosti prema jednom koherentnom planu trebala bi se u onoj mjeri dokazati uspješnom u društvu kao što je bila za bezbroj tehnoloških zadataka. Uvjerljivost takve tvrdnje ipak ne može zavarati većinu onih koji su oduševljeni postignućima prirodnih znanosti. Treba priznati kako bi za opovrgavanje ove tvrdnje trebalo imati jake argumente koji još nisu izrečeni na adekvatan način. Nije dovoljno samo ukazati na manjkavosti pojedinačnih prijedloga zasnovanih na ovakvom modelu razmišljanja. Argument neće izgubiti snagu sve dok ne bude uvjerljivo pokazano zašto bi nešto što je očito uspješno na mnogim područjima trebalo biti manje korisno ili čak štetno ukoliko se primijeni i na druga područja. Ovaj zadatak još uvijek nije izveden na zadovoljavajući način i trebat će ga izvršiti prije nego se ukloni ova naklonost prema socijalizmu.
Ovo je dakako samo jedan od mnogih primjera gdje je potreban daljnji intelektualni razvitak ukoliko se žele odbaciti štetne ideje koje postoje u suvremenim kretanjima i pri kojem će put kojim bi trebali krenuti počivati na vrlo apstraktnim temama. Za one koji su aktivni u javnoj sferi nije dovoljno da na temelju znanja iz svog područja budu sigurni kako će se teorije socijalizma izvedene iz apstraktnih i općenitih ideja pokazati nepraktičnima. Oni mogu u potpunosti biti u pravu, ali će njihov otpor biti slomljen te će uslijediti sve one kobne posljedice koje su predvidjeli, ukoliko cijela stvar ne počiva na učinkovitom odbacivanju idees meres. Sve dok intelektualci izvuku što više iz općenite argumentacije, najvjerodostojniji prigovori nekom određenom problemu ostat će po strani.
Međutim, to nije sve. Društvene snage koje utječu na priključivanje neke osobe taboru intelektualaca djeluju na isti način, pomažući nam da shvatimo zbog čega ih je toliki broj sklon socijalizmu. Dakako, među intelektualcima postoji mnogo različitih mišljenja i svjetonazora, kao i kod bilo koje društvene grupe, ali čini se da su, u cjelini gledano, upravo najaktivniji, najinteligentniji i najoriginalniji intelektualci naklonjeni socijalizmu, što znači da su njihovi suparnici slabijeg ranga. Ovo pogotovo vrijedi za raniju fazu prodora socijalističkih ideja; nakon toga, iako se može činiti da je izvan intelektualnih krugova potrebno dosta hrabrosti da bi se širila socijalistička uvjerenja, misaoni pritisak među intelektualcima često je toliko sklon socijalizmu da je potrebno mnogo više snage i jake volje da mu se oduprete nego da mu se priključite, slijedeći ono što vam kolege smatraju modernim idejama. Primjerice, nitko tko dobro poznaje akademski život (pri čemu bismo većinu profesora na fakultetima radije mogli smatrati intelektualcima a ne stručnjacima) ne može previdjeti činjenicu da su najpametniji i najuspješniji profesori zagovornici socijalizma a ne njegovi protivnici, dočim su oni koji zagovaraju konzervativna politička stanovišta najčešće osrednje inteligentni i uspješni. Već je i ova činjenica dostatna da mlade generacije privuče u socijalistički tabor.
Naravno, socijalisti će ovo smatrati dokazom za tvrdnju kako upravo inteligentnije osobe postaju socijalisti, no ovo ipak nije nužno ili čak najvjerojatnije objašnjenje. Glavi razlog za ovakvo stanje nalazi se vjerojatno u tome što su za iznadprosječno sposobnu osobu koja prihvaća društveni poredak kakav on jest otvorene mnoge druge mogućnosti za utjecaj i moć, dok je za nezadovoljnike i one koji se ne uspiju snaći karijera intelektualca put kojim se najlakše mogu postići moć i utjecaj potrebni za postizanje i ostvarivanje vlastitih ideala. Štoviše, konzervativna i vrlo sposobna i okretna osoba u načelu će odabrati ulogu intelektualca (stoga i žrtvovati materijalni probitak koji obično ne dolazi s ovim zanimanjem) samo ukoliko će u toj ulozi moći istinski uživati. No vjerojatnije je da će na kraju ipak postati znanstveni stručnjak za određeno područje nego intelektualac u klasičnom značenju ove riječi; za one s radikalnijim stavovima intelektualna potraga uglavnom označava sredstvo a ne cilj, put kojim profesionalni intelektualac stječe širok utjecaj u društvu. Stoga se ne bi moglo reći da su inteligentnije osobe nužno i socijalisti, nego da se mnogo veći postotak obrazovanih socijalista upušta u intelektualnu potragu koja im u današnjem društvu omogućuje znatan utjecaj na javno mnijenje. (2)
Selekcija onih koji će postati intelektualcima također je usko povezana s prevladavajućim interesom kojeg pokazuju zagovaranjem generalnih i apstraktnih ideja. Spekulacije o mogućoj posvemašnjoj obnovi društva intelektualcu su mnogo draže od praktičnih i kratkoročnih razmatranja koje zagovaraju pojedine metode poboljšanja postojećeg poretka. Socijalistička misao u velikoj mjeri privlači pogotovo mlade zato jer se odlikuje vizionarskim karakterom; hrabrost za mišljenjem Utopije u tom je smislu izvor snage za socijaliste koja toliko nedostaje liberalima. Ovaj sraz ide u korist socijalizma: ne samo zbog toga što razmatranje općenitih principa pruža mogućnost razvijanja imaginacije onih koji su neopterećeni znanjem o gomili činjenica iz svakidašnjeg života, nego i zato što utažuje legitimnu želju za razumijevanjem racionalnog temelja svakog društvenog poretka i pruža mogućnost za konstruktivno hitno djelovanje koje je liberalizam (nakon što je dobio sve važnije bitke) u određenom smislu onemogućio. Intelektualca općenito ne zanimaju tehnički detalji ili praktične poteškoće. Njega zanimaju široke perspektive, globalno shvaćanje društvenoga poretka kao cjeline, čemu teži planski socijalistički sustav.
Činjenica da je ukus intelektualaca uvelike oblikovala spekulacija na kojoj počiva socijalizam pokazala se fatalnom za liberalnu tradiciju i njen utjecaj. Jednom kad su temeljni zahtjevi koji proizlaze iz liberalnih programa naizgled bili zadovoljeni i ostvareni, liberalni su se mislioci okrenuli sekundarnim, detaljnim problemima, zanemarujući razvoj liberalne filozofije u cjelini, a to je na kraju dovelo do toga da je ona prestala biti otvorena i aktualna tema koja više ne nudi generalnu perspektivu. Stoga su u posljednjih pedesetak godina jedino socijalisti eksplicitno ponudili program društvenog razvitka, pogled na društvo budućnosti prema kojem su težili, kao i skup generalnih načela kojima su se rukovodili donoseći odluke o konkretnim pitanjima. Iako su njihovi ideali iznutra ispunjeni proturječnostima, a svaki pokušaj njihova udjelovljenja dovodi do nečeg drugog od onog što su socijalisti zamišljali, rekao bih da to ne utječe na činjenicu kako je njihov program promjene jedini koji je zaista utjecao na razvoj društvenih institucija zato jer je on jedino jasno i artikulirano promišljanje društvene politike koje podržava velika grupa ljudi, jedini sustav ili teorija koja postavlja nove probleme i otvara nove horizonte, jedini program koji je uspješno nadahnjivao intelektualce i poticao njihovu maštu.
Na istinski razvoj društva u tom razdoblju nije utjecao sukob ideala nego kontrast između postojeće situacije i ideala mogućeg društva budućnosti kojeg su socijalisti zagovarali prije nego što su se te ideje proširile u javnosti. Postojalo je vrlo malo ostalih programa koji su ponudili neke druge, izvorne alternative. Većina ih je predstavljala kompromis ili prijelazna rješenja između gorljivog socijalizma i postojećeg poretka. Sve što je trebalo učiniti da se praktički bilo koji socijalistički program učini razumnim u očima onih "razboritih" umova koji su bili uvjereni da se istina uvijek nalazi između dva ekstrema, bilo je na učinkovit način zagovarati još radikalniji program. Činilo se kako je postojao samo jedan put kojim smo mogli poći, tako da je jedino pitanje glasilo koliko brzo i koliko daleko će taj pokret dogurati.
Značenje ovakvog poziva intelektualcima kojeg je socijalizam izveo uz svog spekulativnog karaktera postat će nam jasnije usporedimo li poziciju koju zauzima socijalistički teoretičar naspram liberala u starom smislu te riječi. Takva nas usporedba može nagnati da razmislimo i počnemo uviđati snagu intelektualaca koji su u stanju potkopati temelje slobodnoga društva.



Na paradoksalan način, jedan od osnovnih nedostataka zbog kojeg liberalni mislioci nemaju popularnost i utjecaj na javnost povezan je s time što su prije dolaska socijalizma liberali mogli direktno utjecati na trenutne političke odluke i stoga ne samo da nisu dolazili u iskušenje baviti se dugoročnim spekulacijama poput socijalista, nego su u tome bili i obeshrabrivani jer bi to umanjivalo mogućnost konkretnog djelovanja i dobrobiti koja iz njega proizlazi. Moć i utjecaj koje liberali imaju na donošenje praktičnih odluka rezultat je dobrih veza s moćnicima postojećeg političkog poretka, a takva bi moć mogla nestati ukoliko se liberal posveti onoj vrsti spekulacije kojom se bave intelektualci i koja bi dugoročno mogla biti iznimno utjecajna. Da bi zadržao moć, liberal mora biti "praktičan", "tankoćutan" i "realističan". Dokle god se bavi trenutnim pitanjima i aktualnim temama, osiguran mu je utjecaj, materijalni probitak i popularnost među onima koji do određene mjere dijele njegova stanovišta. Međutim, takve osobe ne mare mnogo za spekulacije o općenitim principima koji oblikuju intelektualno ozračje. Kad bi se takva osoba posve ozbiljno upustila u dugoročne prognoze i spekulacije, prozvalo bi ju se nepouzdanom, nevjerodostojnom ili čak napola socijalistom zbog toga što zahtijevajući slobodno društvo implicitno sugerira da društvo i poredak u kojem živi to nipošto nisu.(3)
Ukoliko se unatoč tome prepusti općenitoj spekulaciji, otkrit će da nije baš pametno zbližiti se s onima koji naizgled dijele njegova uvjerenja, pa će ubrzo završiti u izolaciji. Stvaranje i razvijanje filozofskih temelja razvoja slobodnog društva u budućnosti, u današnje je vrijeme doista težak i nezahvalan zadatak. S obzirom da onaj tko se poduhvati tog zadatka mora uvelike prihvatiti okvir na kojem se temelji postojeći poredak, mnogim spekulativno orijentiranim intelektualcima on će se učiniti plašljivim zastupnikom postojećeg poretka i statusa quo, a istovremeno će ga dužnosnici smatrati nepraktičnim teoretičarom. Za jedne će biti premalo, a za druge previše radikalan. Ukoliko iskoristi potporu onih koji su na vlasti, posve je sigurno da će mu pasti ugled među onima koji su mu potrebni za širenje vlastitih ideja. Također će se trebati pomno čuvati bilo kakve ekstravagantnosti ili pretjeranosti. I dok nijedan socijalist nikad nije bio diskreditiran u društvu istomišljenika zbog zagovaranja neke osobito glupe ideje ili zahtjeva, staromodni će liberal nadrljati čak i zbog neke nepraktične sugestije. Za intelektualce liberal i dalje neće biti dovoljno spekulativan ili odvažan, pa će se promjene i poboljšanja u društvenoj strukturi za koje se zalaže doimati ograničenima u usporedbi s manje uskogrudnom maštom intelektualaca.
U društvu u kojem su već dosegnute glavne stečevine slobode i u kojem se napredak mjeri samo u detaljima, liberalni program više ne nudi ništa novo. Napredak u društvu koje takav program zagovara i nudi iziskuje mnogo više znanja o postojećem društvu nego što ga je intelektualac u stanju shvatiti. Rasprava o napretku mora se odigravati na razini prakse koja je mnogo veća od razine nekog revolucionarnog projekta, što cijeli problem usložnjava do te mjere da takva problematika intelektualca više ne zanima, pa u raspravu unosi one elemente koji su suprotni prevladavajućem stavu. Onima koji su najbolje upućeni u to kako suvremeno društvo funkcionira uglavnom je i u interesu da se sačuvaju neke karakteristike takvog društva koje nije moguće braniti na generalnoj razini. Za razliku od osobe koja je u potrazi za posve novim društvenim poretkom u budućnosti i koja stoga, posve razumljivo, traži savjet upravo od teoretičara, osoba koja vjeruje u postojeći poredak također smatra da ga poznaje mnogo bolje od bilo kojeg teoretičara pa će stoga uvijek odbaciti sve ono što joj nije blisko i miriše na teoriju.
Teškoća pronalaženja izvorne i nepristrane podrške sustavnoj politici zagovaranja slobode nije ništa novo. U odlomku koji me uvijek podsjeća na jedno poglavlje iz moje knjige, lord Acton još davno je kazao kako su "u svim razdobljima u povijesti uvijek rijetki istinski prijatelji slobode, a za njen su uspjeh zaslužne manjine koje su postale nadmoćne zbog toga što su se udruživale s onima koji su zastupali drugačija stanovišta; takvo je savezništvo inače uvijek opasno, ali može biti čak i katastrofalno kad se protivnicima pruža mogućnost za valjano opravdanje svojih stavova…" (4). Nedavno se jedan od najvećih živućih američkih ekonomista na sličan način požalio kako je glavna zadaća onih koji vjeruju u temeljne principe kapitalističkog sustava najčešće obrana sustava od samog kapitalizma, a toga su oduvijek bili svjesni veliki liberalni ekonomisti počevši od Adama Smitha do danas.
Najveća prepreka koja razdvaja praktičnog čovjeka koji poriv za slobodom istinski nosi u srcu i onih snaga koji o napretku govore samo unutar carstva ideja, njihovo je zajedničko nepovjerenje spram teorijske spekulacije i njihova sklonost pravovjerju; upravo ovo, više negoli išta drugo, stvara nepremostivu barijeru između njih i intelektualaca posvećenih istom cilju čija je pomoć neophodna i nezamjenjiva žele li do toga cilja zaista i doći. Iako je ovakav stav vjerojatno normalna stvar među ljudima koji brane sustav stoga što se pokazao ispravnim u praksi i kojima se intelektualna legitimacija sustava čini nečim posve nestvarnim i izlišnim, on je u osnovi fatalan jer se lišava pomoći koja mu je najpotrebnija. Ortodoksnost bilo kakve vrste, odnosno pretenzija na univerzalnost sustava ideja kojeg se u cjelini mora bespogovorno prihvatiti, predstavlja svjetonazor koji nužno suprotstavlja sve intelektualce bez obzira kakva su im stajališta o pojedinačnim problemima. Svaki sustav koji ljude prosuđuje na temelju njihove cjelovite i konformističke privrženosti zadanom sklopu uvjerenja, njihovog prešutnog prihvaćanja i odobravanja svih točaka neke teme, lišen je podrške bez koje nijedan sustav ideja ne može biti utjecajan u današnjem društvu. Sposobnost kritiziranja postojećih stavova, istraživanje novih horizonata i iskušavanje novih koncepcija stvara ozračje bez kojeg intelektualci ne bi mogli živjeti. Prostor i društvo u kojem takvo ozračje ne postoji intelektualac neće podržavati, pa su stoga osuđeni na propast jer se svako društvo, pa tako i naše, oslanja na njegove usluge.
Možda slobodno društvo kakvo poznajemo već samo u sebi nosi sjeme vlastite propasti, možda smo uzeli zdravo za gotovo stav da je sloboda jednom za svagda postignuta a zapravo se više ne vrednuje; možda će slobodni protok ideja koji čini samu srž slobodnog društva razoriti same temelje na kojima se zasniva. Nema sumnje da danas ideal slobode u zemljama kao što su Sjedinjene Države istinski manje znači mlađoj generaciji negoli u zemljama koje su iskusile što znači njegov gubitak. S druge strane, postoje jasne naznake da će mladima u Njemačkoj (ali i drugim zemljama) koji nikad nisu iskusili blagodati slobodnog društva zadatak njegove uspostave biti jednako uzbudljiv i fascinantan kao i bilo koja socijalistička ideja koja se pojavila u zadnjih stotinu godina. Posve je iznimna činjenica - koju su i mnogi drugi doživjeli boraveći u Njemačkoj - da se u razgovoru s njemačkim studentima o načelima liberalnog društva može naći mnogo aktivnija i više zainteresirana publika nego ona za koju smatramo i očekujemo da postoji u bilo kojoj od zapadnjačkih demokratskih država. I u Britaniji također se među mladima javlja novi interes za istinski liberalizam kojeg zasigurno nije bilo prije nekoliko godina.
Znači li to da slobodu cijenimo samo onda kad je izgubimo, odnosno mora li svaka zemlja u svijetu proći mračnu fazu socijalističkog totalitarizma prije nego što ojačaju slobodarske snage? Možda je ovo točno, ali se nadam da ne mora biti. Sve dok ljudi koji dugi niz godina oblikuju javno mnijenje i dalje ostanu nadahnuti socijalističkim idejama, ovakav će se trend nastaviti. Ukoliko bismo željeli zaustaviti ovakav razvoj događaja, morali bismo ponuditi posve nov liberalni program koji se obraća području mašte. Izgradnja slobodnog društva još jednom bi trebala postati intelektualna avantura, čin hrabrosti. Nedostaje nam liberalna Utopija, program koji ne bi tek bio apologija postojećem poretku ali niti neka vrsta razvodnjenog socijalizma, već istinski liberalni radikalizam koji ne bi štedio moćnike (uključujući i sindikate), koji ne bi bio rigidno praktičan i koji se ne bi ograničio isključivo na prostor politički mogućeg. Potrebno nam je intelektualno vodstvo koje bi bilo voljno raditi u ime ideala, bez obzira na male šanse da se to ubrzo zaista i ostvari. Takvi bi se ljudi morali držati principa i boriti za njihovu potpunu realizaciju, makar ona bila još uvijek daleka. Praktične kompromise treba ostaviti političarima. Slobodna trgovina i sloboda ostvarenja potencijala predstavljaju ideale koji još uvijek mogu zagolicati maštu velikog broja ljudi, ali puka "razumna sloboda trgovanja" ili "popuštanje kontrole" ne može se intelektualno poštovati niti može potaknuti bilo kakav entuzijazam.
Glavna lekcija koju bi liberal trebao naučiti od socijalista i njihovog uspjeha jest ona da im je upravo odvažnost i vjera u Utopiju priskrbila simpatije i podršku intelektualaca, pa prema tome i utjecaj na javno mnijenje u kojem iz dana u dan ono što se činilo dalekim i nemogućim sve više postaje moguće. Oni koji su se bavili samo onim što se doimalo praktičnim razmatranjima shvatili su da je čak i to postalo politički nemoguće kao rezultat promjena stava javnosti oko koje se nimalo nisu trudili. To bi se moglo promijeniti kad bismo filozofsko utemeljenje slobodnog društva još jednom učinili živom i aktualnom intelektualnom temom, a njegovu implementaciju zadatkom koji izaziva i propituje našu dosjetljivost i imaginaciju. Bitka nije izgubljena ukoliko ponovno postanemo svjesni moći ideja, onoga što je u najboljem smislu oduvijek bila odlika liberalizma. Intelektualno oživljavanje liberalizma već je počelo u mnogim krajevima svijeta. Hoće li doći na vrijeme?



Bilješke

1) Stoga nije riječ o "uviđavnosti prema pogrešci" kao što je to predložio jedan od recenzenata knjige The Road to Serfdom, prof. J. Schumpeter, nego o istinskom uvjerenju u važnost onoga što čini da, kako kaže Schumpeter, "svojim protivnicima gotovo nikad ne pripisuje[m] ništa osim intelektualne pogreške".
2) U vezi s time nalazi se još jedan blizak fenomen: postoji opravdana sumnja da je intelektualna sposobnost za istinski originalno promišljanje manja kod ne-Židova nego kod Židova. No isto tako ne treba dvojiti kako osobe židovskoga porijekla gotovo posvuda čine nerazmjerno velik broj intelektualaca onako kako ih mi shvaćamo, dakle kao skupine profesionalnih interpretatora ideja. To je možda stvar njihove posebne nadarenosti i svakako je prednost u zemljama u kojima na drugim područjima prema njima postoje predrasude. Čini se da su mnogo prijemčiviji za socijalističke ideje negoli osobe koje nisu židovskoga porijekla gotovo isključivo zbog činjenice što među njima ima toliko mnogo intelektualaca.
3) Najočitiji suvremeni primjer ovakve osude neortodoksnog liberalnog djelovanja kao "socijalističkog" možemo naći u kasnom djelu Henryja Simonsa Economic Policy for a Free Society iz 1948 godine. Ne trebamo se složiti u cjelini s ovim djelom a neke dijelove možemo čak smatrati inkompatibilnim s temeljima slobodnoga društva, ali treba priznati da se radi o jednom od najvažnijih suvremenih doprinosa ovoj problematici i djelu koje je potrebno pročitati da bi se započela rasprava o temeljnim pitanjima. Čak i oni koji se uopće ne slažu s nekim autorovim sugestijama trebali bi pohvaliti djelo koje jasno i odvažno progovara o središnjim problemima našega vremena.
4) Acton, The History of Freedom, I (1922).

s engleskoga preveo Tonči Valentić



Post je objavljen 13.02.2009. u 06:27 sati.