Marketing
Ljubav, ah ljubav... U drugoj godini?!
Ipak svojom aktivnošću na blogu neću propustiti Valentinovo. Ali ne zato jer bi to meni nešto značilo već naprosto zato jer imam prikladnu, za mene pomalo nevjerojatnu ljubavnu priču...
Počela je krajem godine, u prvim zimskim danima, kada smo Mihovil i ja pregledavali CD sa fotografijama iz jaslica. On se odlično adaptirao, obožava tamo provoditi vrijeme, često uđe i čak se ni ne okrene da bi mi mahnuo pa-pa. Tako i pregledavanje tih fotografija za njega predstavlja veselje, pa svako malo moram otvarati album na laptopu. Tada je govorio samo nekoliko riječi, tu i tamo bi izletila neka razumljiva. No, događalo se da bi svaki puta kada bismo naletjeli na fotografiju jedne djevojčice, on počeo skakutati, pljeskati ručicama i vikati "Tia! Tia!". Pri tome bi razvukao nekakav šašavi osmijeh i pokazivao na ekran prstom... Nije mi bilo ni na kraj pameti da se nešto događa, pa tada nije ni napunio dvije godine!
Bilo je to negdje pred božićne i novogodišnje blagdane, ušli smo u jaslice kao i uvijek. Nekoliko nas dana nije bilo zbog jedne od onih viroza o kojima sam pisala. Već sam jedva čekala da ponovno može u jaslice jer mi je svako jutro vikao "brmmm brmmmm" pokazujući prema vratima u želji da napokon krenemo. Tako nas redovito požuruje... Tia je toga dana bila u hodniku i istoga trena je krenula prema nama. Prizor koji sam tada ugledala nadmašio je čak i moju, prilično bujnu maštu. Dvoje dvogodišnjaka stajalo je jedno pred drugime. Gledali su se u oči, smješkali, nepomični poput kipova... Ma da mi je netko rekao da ću vidjeti taj izraz na licu svog sina u toj dobi, rekla bih mu da je lud! Vjerujte mi, mene tako nikada nije gledao, niti bilo koga drugog. Ostala sam u potpunosti zatečena, pitajući se jesam li vidjela to što sam vidjela ili sam vidjela ono što sam očekivala da ću vidjeti ili...?? Već tada je od toga nastala sjajna priča među tetama koje su, naravno, uočile isto. Naučile su ga u šali da na pitanje: "Tko je tvoja cura?" odgovara "Tia!"
Stigli su i blagdani puni viroza, pa su osim nas i druga djeca iz grupe masovno izostajala... Kada smo se vratili, Tie još uvijek nije bilo. Mihovil bi s vremena na vrijeme širio ruke (kao što ih uvijek širi ako ne nađe nešto što je tražio) i ponavljao bi pomalo tužno "Nema Tia, neeema...". Ipak, i dalje sam mislila da je sve to neka vrsta igre - sigurno je vidio da time privlači pažnju, pa je nastavio ponavljati isto.
Tia se u ponedjeljak napokon vratila. Jučer sam došla po malog i očekivala uobičajen izvještaj naše tete - jeo, spavao, kakao... Da mi je u tom trenu rekla da je pao i udario se, da je nekoga ugrizao ili bilo što slično, pomislila bih "dobro, događa se, ništa neobično i to moramo proći...". Ali sigurno nisam očekivala:
- Znate, Vaš sin i Tia se grle kao pravi dečko i cura...
- Kako to mislite?! Onako, ruka preko ramena...???
- Ne, ne. Okrenu se jedno prema drugome i zagrle se!
... nekoliko sekundi nisam imala teksta.....
- Pa kako se to dogodilo? - uspjela sam zbunjeno promrmljati.
- Nešto smo radili i kad sam se okrenula, oni su se grlili. Ona je, znate, dosta veća od njega pa je on nju grlio oko struka, a ona njega oko vrata... Mislili smo da se tako, malo nježnije igraju... Kada smo im rekli da se zagrle, oni su to odmah ponovili!
Ne pitajte me što mi je prolazilo glavom... Točnije, mislim da mi nije prolazilo ništa jer zaista nisam očekivala da će moj sin već sa dvije godine zagrliti curu. Sve me to na svoj način oduševljava. Prekrasno je vidjeti kako platonske ljubavi i u toj dobi cvjetaju... Otišli smo u auto i muž me pitao kako je bilo.
- Znaš dušo, mislim da ćemo jednog dana morati paziti da ne bude previše vanbračnih Mihovilčića........ Iako ne bi bilo ni loše znati da imamo hrpu unučića.....
Post je objavljen 13.02.2009. u 06:14 sati.