Nikad nisam posebno voljela veljaču. Ona je uvijek donosila sjetu sredinom mjeseca. Znam da je amerikanizirani klišej, ali svejedno nije bilo lako gledati cijeli život kako neki drugi dobivaju cvijeće i značajne osmjehe i stajati po strani i priželjkivati svoje trenutke sreće. Ja sam svoj prvi cvijet dobila tjedan nakon što smo moja ljubav i ja počeli svoju priču. Da se razumijemo, bilo je tu raznih sitnica iz prijašnjih priča koje sada pokušavam zaboraviti, ali nitko se nije sjetio najobičnijeg cvijeta. A ja jako volim cvijeće. I zauvijek ću pamtiti njegovo nasmijano lice pred vratima s ružom u ruci (i jagodama i šlagom u vrećici). Nije bilo valentinovo ni obljetnica ni rođendan. Samo je htio pokazati kako me voli. Takvo je cvijeće najdraže. Ljubav je svaki dan godine, a ne samo veljaču, učinila predivnim. To je ona najslađa konstanta koja podiže putanju mog života i nikad joj ne dopušta da padne.
Rano ustajanje i odlazak na faks. Na rasporedu je odrada seminara. Stižem tamo, a oni nas vraćaju kući jer su u posljednji tren promijenili raspored. Ljutnja. Četiri prazna sata. Učenje. Sljedeći dan slična priča. Održan beskorisni seminar. Suludi rasporedi. Sulude odluke. Potpuno neprofesionalno ponašanje. U meni se javlja očaj pomiješan s ljutnjom. U suzama sam izjurila iz prostorije, stavila slušalice u uši, pustila Elemental i plakala do kuće. Vrata su bila zaključana, a On je bio kod kuće. Otvorio je s tulipanom u rukama i osmijehom, a ja sam na licu donijela suze. Strpljivo i brižno ih je obrisao, grlio me, tješio. Njegove su sigurne ruke donijele smiraj. Svaki put to učini. Svaki put podigne moj oblak kad ga netko pokuša spustiti. ~Hvala ti na tome, mazo.~
Učeća srijeda. Sedam sati bez pauze u istom položaju za knjigom s prijateljicama. Premorena vožnja i neugodan vozač. Ovi me dani baš ne vole. Ali me zato dočekuju svjetla corse u kojoj je netko tko me voli. Umoran osmijeh i nježno uspavljivanje. Tako je divno nakon napornog dana usnuti u njegovim rukama. Uvijek je predivno usnuti u njegovim rukama i biti probuđena njegovim prstima na mekoj koži.
A danas. Težak ispit pisan uz buku strojeva. Umor i glad. Zbog laboratorijskih pretraga nisam stigla jesti i želudac se oglašava u tihoj prostoriji. Tupilo. Odvlačim se do kuće. Opet me dočekuje osmijeh. I ručak. Njegovo prvo jelo. Odlično je sve napravio. Za mene. Njegova prisutnost i topla juha skidali su naslage neraspoloženja. Tako lako. Savršeno. Topli poljubac i kratko popodnevno drijemanje. Sutra ćemo spavati kao ljudi. Naspavati se napokon.
Iako okolnosti spuštaju raspoloženje, iako imam puno obaveza koje se svakim danom sve više kompliciraju on je uvijek tu sposoban svakom danu donijeti sunce koliko god oblaka bilo. On je taj na koga uvijek mogu računati, sve podijeliti s njim. On je taj čije terete volim nositi. I on sa mnom nosi moje. Zajedno u svemu. Ne samo riječima. I djelima. Svaki dan. Zauvijek. Predivno je. I ovo će Valentinovo biti lijepo. Moje prvo. Iako mi svaki dan, svakim korakom slavimo ljubav. Ipak je lijepo. Najljepše.
Volim te
Post je objavljen 12.02.2009. u 20:14 sati.