Homilija kardinala Josipa Bozanića prigodom svetkovine Bl. Alojzija Stepinca 10. veljače 2009. u zagrebačkoj katedrali
Zar nije čudno da se o blaženomu Alojziju Stepincu u Hrvatskoj izbjegava govoriti istinito? Zar nije zastrašujuće da se još i danas odvaguje što će i kako će netko reagirati na istinu o njemu? Zar nismo svjedoci prešućivanja, osobito medijskoga, onoga čime se može ponositi svaki hrvatski čovjek? Zašto djeca i mladi danas nemaju otvoren put prema cjelovitosti uvida u riznicu naše i europske duhovnosti?
Nakon proslave desete obljetnice beatifikacije blaženoga Alojzija Stepinca u rujnu prošle godine, danas, na njegov blagdan, ponovno smo – kao i svake godine – u radosnome zajedništvu, okupljeni ovdje u zagrebačkoj prvostolnici... Mi, biskupi, susreli smo se jučer i danas u Zagrebu, da bismo razmatrali i razmijenili iskustva crkvenosti dvadeset godina nakon početka urušavanja zidova neslobode, prerečenih u metaforu "željezne zavjese". U tome našem susretu večeras nam je ususret pohitala riječ evanđelja o zrnu koje pada na zemlju: "Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod."
'Željezna zavjesa' je slika podjele, razdora, udaljavanja i sebičnosti. Nju postavlja čovjek priječeći pristup čovjeku, ali mu je cilj puno dublji – spriječiti pogled čovjeka prema Bogu, da ne bi osjetio njegovu dobrostivost. Zato se zidovi i bodljikave žice, čuvari i nadzornici najprije rađaju u srcu koje ne želi Boga u svome životu. Iz toga neprihvaćanja Boga rađaju se ideologije koje previđaju istinu o čovjeku, koje zavode ljude do tjeskobe, koje nasiljem postavljaju zavjese podjela i razdora...
Večeras je i predivna prigoda da se, okupljeni s raznih strana, prisjetimo riječi iz Apostolskoga pisma pape Pija XII. "Dum maerenti animo", koje je 29. lipnja 1956. uputio progonjenoj Crkvi u Europi. Povod za to pismo bila je petstota obljetnica apostolskoga pisma pape Kaliksta III. ("Cum his superioribus annis", 1456.) kojim je hrabrio i tješio u ono doba "kršćanski puk koji je nastavao plodne krajeve plavljene Dunavom", misleći pritom na katoličke vjernike u zemljama koje tvore Srednju i Istočnu Europu, spominjući se posebno obrane Beograda od osmanlijske najezde.
Pio XII. aktualizirajući okolnosti piše: "I danas, nažalost, vi koji živite u spomenutim krajevima uzdišete u bolnim uvjetima, zajedno s mnoštvom drugih katolika, ne samo latinskoga, nego i istočnoga obreda... Kao što znate iz svoga iskustva, Crkva je sada, iako ne posvuda na isti način, lišena svojih prava." Papa spominje dokidanje udruga i vjerskih institucija, progonstva i zatvaranja pastira, guranje klera i vjernika u raskole, a posebno ističe: "Ono što u nama izaziva najveću bol jest spoznaja da se duh djece i mladih napaja lažnim i iskrivljenim naukom s ciljem da ih se udalji od Boga i njegovih svetih zapovijedi, s golemom štetom za sadašnji život i opasnost za budućnost"...
A o čemu se zapravo radi? – pita Papa. "Radi se o vašemu vječnom spasenju, o vječnome spasenju vaše djece, vašega bližnjeg, koje je u velikoj opasnosti pred prodornim napadima ateizma i bezboštva. No, ako će se u toj duhovnoj borbi svi ponašati hrabro i vjerno – čemu se čvrsto nadamo – nikada ne će biti pobijeđenih, nego samo slavnih žrtava: iz nepravednih progonstava i mučeništva za Crkvu će Kristovu niknuti nove pobjede koje će biti upisane zlatnim slovima u njenim ljetopisima"...
U godinama komunističkih progonstava i nesloboda Crkvi su darovani mučenici kao proroci. U misi beatifikacije kardinala Stepinca sluga Božji Ivan Pavao II. rekao je: "Oni su svojom žrtvom ujedinjenom s Kristovim patnjama pružili posebno svjedočanstvo, koje, unatoč zubu vremena, ništa ne gubi na svojoj rječitosti, nego nastavlja ižaravati svjetlo i širiti nadu." Danas ih u liku blaženoga Alojzija osluškujemo, zahvaljujemo za njih i na zov crkvenih zvona mislimo na sve kojima je potrebna naša utjeha. Spomenuti pastiri, baš kao i nepoznati muževi i žene koji su patnjom urasli u Kristov križ, nisu zdvajali; znali su da će i komunističko zlo i laž podlijeći pred istinom i da će minuti.
Kardinal Stepinac više je puta govorio baš o tome. Dana 23. kolovoza 1958. kardinal Stepinac iz uzništva u Krašiću piše biskupu Srebreniću: "... sve te patnje nisu me ni za čas pokolebale u vjeri u pobjedu naše Crkve u ovom orijaškom hrvanju u svijetu. Ja i dalje naglašujem svojim svećenicima: što je progonstvo teže (a po sudu poznavaoca crkvene povijesti ovo je po dimenzijama i po kvaliteti jedno od najtežih od svih u historiji Crkve) tim će biti sjajniji i triumf. To odgovara Božjoj mudrosti, a poklapa se i s fatimskim proročanstvima. A svi znaci govore, da taj čas nije više tako daleko. Hoću li ga ja doživjeti ne znam. To je uostalom sporedno. Ali netko će ga sigurno dočekati, da se onda divi Božjoj ljubavi i dobroti" (Biskup Srebrenić pismo je, zbog strogoga policijskog nadzora Kardinalove korespondencije, primio tek 7. travnja 1959. godine!).
U srcu blaženoga Alojzija živjela je ta sigurnost, utemeljena na pouzdanju u Boga, na vjernosti i jedinstvu biskupa, svećenika, redovnika i redovnica te vjernika laika u zajedništvu jedne Crkve. Važno je bilo ne klonuti, ne posustati pred lažnim ponudama, jer njemu je bilo kristalno jasno da je komunizam građen na laži i da s njime nema kompromisa, ne samo da bi se branila vlastita uvjerenja, nego da bi se oslobodilo i same progonitelje...
Sjećamo se suza radosnica onih koji su dočekali da se ostvare proročke riječi mučenika diljem Srednje i Istočne Europe. Kako je samo snažan emotivni naboj povezivao one koje je pročistila patnja u komunizmu. No, danas, dvadeset godina nakon tih početaka moramo postaviti pitanje: Gdje je nestao taj naboj i na koji je način snaga dobra, spremna na žrtvu, pretvorena u nesigurnost, a ponekad i u malodušje. Imamo dojam da je sustav prestao djelovati u prijašnjemu obliku, ali da je doživio svoju preobrazbu koja se očituje u trovanju tla iz kojega treba niknuti plod pšeničnoga zrnja. Jer, kako objasniti da se dva desetljeća nakon tih događaja istina ne uspijeva ukorijeniti u zemljama koje se diče slobodom i istinoljubivošću?
Na vlastitome se hrvatskome primjeru opravdano pitamo: Zar nije čudno da se o blaženomu Alojziju Stepincu u Hrvatskoj izbjegava govoriti istinito? Zar nije zastrašujuće da se još i danas odvaguje što će i kako će netko reagirati na istinu o njemu? Zar nismo svjedoci prešućivanja, osobito medijskoga, onoga čime se može ponositi svaki hrvatski čovjek? Zašto djeca i mladi danas nemaju otvoren put prema cjelovitosti uvida u riznicu naše i europske duhovnosti? Komunizam je ostao živjeti na razoran način. Savjesti su nemirne, osobnosti podijeljene, treba promicati pomirenje u društvu. Od one velike zavjese 'djeca laži' ponijela su sa sobom njene komadiće i njima prekrivaju ili zamagljuju istinu o pojedinim događajima, kako u pojedincima, tako i u pojedinim dobro izabranim institucijama. Neki kroz ostatke te zavjese siju sjeme razdora i zbunjenosti...
Zato se obraćam posebno mladima. Dragi mladi vjernici, ako vam se u školi, u odgoju ne daje mogućnost da otkrijete predivnu povijest svetosti od koje Europa može živjeti radost nesebičnoga zajedništva; ako vam se ne govori istina o kardinalu Stepincu i o mučenicima komunizma diljem svijeta, sami je istražujte i upoznajte. Ne dopustite da se pred vama ponovno šiva neka nova zavjesa, teška i turobna, naizgled profinjena i napredna, a ipak takva da čovjeku zatvara pogled prema Bogu te uništava sjeme ljubavi...
Kao kršćani, unutar sadašnjih zbivanja, ne smijemo biti obeshrabreni i ne smijemo šutjeti. U našu je hrvatsku zemlju posijana ljubav u žrtvi Kristova križa. Znamo da će izniknuti u plod koji nikakvo zlo ne može uništiti, a koji združuje i daje živjeti.
Blaženi Alojzije i svi mučenici dvadesetoga stoljeća, molite za nas, pomozite nam! Amen.