Tražio čovjek cvijeće koje bi u proljeće posadio u svom vrtu.
U velikom stakleniku nađe zlatnu krizantemu u punom cvatu.
Na njegovo veliko iznenađenje bijaše ona skrivena u kutu i rasla je u starom, ulupljenom, zahrđalom loncu.
„Da je ovo moje cvijeće“ reče on sam sebi „ja bih ga stavio u lijepi lonac i s ponosom bi ga izložio. Zašto je stavljeno u ovu staru posudu i skriveno na ovom zabačenom mjestu?“
Kada je svoj prigovor iznio vlasniku staklenika, ovaj mu objasni: „O, pa ja sam posadio taj cvijet u taj ružan lonac dok ne procvjeta. I to je za samo neko kratko vrijeme. Ja ću ga jako brzo presaditi u moj vrt.“
Čovjek se nasmija i zamisli takav prizor na nebu.
„Postoji jedan predivan“ reći će Bog „rezultat moje ljubavi i milosti. Sada je zarobljen u ranjivom tijelu i stoji u tami, ali o' kako će, jako brzo, u mom Vrtu, uspravan i ponosan on stajati.“
------
Da, mi smo za sada posađeni u ovim našim ulupljenim, potrošnim, zahrđalim loncima, a to su naša tijela, ali za samo neko kratko vrijeme, dok Bog ne proljepša naše duše.
...........................
Post je objavljen 12.02.2009. u 14:41 sati.