Odnos Ludovika prema bosanskom vladaru
Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić, kako je vidljivo iz gore napisanog, bio je saveznik i vazal ugarsko-hrvatskog kralja. Njegovo sudjelovanje u ratu protiv Mlečana 1346. g. ipak daje malo drugačiju sliku o njegovoj odanosti kralju Ludoviku (v. str. 11.). Naime, dok kralj nije uspostavio stvarnu vlast u Hrvatskoj, nastojeći ojačati svoj položaj i proširiti svoju vlast, ban Stjepan je oko sebe okupljao kolebljive hrvatske velikaše. To burno razdoblje, po mnogočemu prijelomno, dalo je prostora bosanskom banu da od dviju strana (mletačke i kraljeve) izvuče što veću korist. To i objašnjava njegov pokušaj povezivanja s Mlečanima. Nakon Ludovikovog neuspjeha pod Zadrom ban Stjepan II. Kotromanić uviđa da može nekažnjeno voditi dvostruku politiku, još više jer kralj tada u Hrvatskoj nema svoja uporišta. Tako se ban upleće u srpske prilike u kojima dolazi do rata sa srpskim vladarom Dušanom. Rat se prvenstveno vodio zbog Humske zemlje koju je ban Stjepan povratio nakon kratkotrajnog srpskog zauzeća. Humska zemlja je dala banu mogućnost utjecaja na život dalmatinskih gradova, posebice misleći pritom na trgovinu Dubrovnika sa unutrašnjosti. Također je ban mogao iskorištavati tada nepovoljan položaj ugarsko-hrvatskog kralja. Nadalje, ban je utjecao na izbore biskupa (Trogira i Knina) i nadbiskupa Splita.
Sa dubrovačkom općinom ban Stjepan II. Kotromanić uređuje odnose još u četvrtom desetljeću XIV. st. ustupivši mu Ston sa Pelješcem za koji je Dubrovnik plaćao 500 perpera godišnje. Nadalje, uređeni su trgovački odnosi sa Dubrovnikom, čijim je trgovcima dana sloboda trgovanja i jamčena naknada za štete podnijete na banovom području. Bosna za vrijeme Stjepana II. Kotromanića doživljava uspon, a sam ban širi svoj utjecaj. Tako jak ban je u prvom ratu protiv Mlečana došao Ludoviku kao vrijedan saveznik. U svakom slučaju, lakše je kralj mogao voditi rat, ma kako završio, uz bosanskog bana kao saveznika nego kao neprijatelja. Širenje banove vlasti u Bosni nije dovelo do reakcija na ugarskom dvoru sve dok ban nastupa kao kralju odani vazal. Ali, takav odnos se mijenja kada se na istom dvoru doznaje za tajne bosansko-mletačke pregovore. Ipak, kralj protiv starog bana ne poduzima ništa, možda iz poštovanja prema banovoj dugoj vladavini, ili možda čekajući povoljniji trenutak. Kralj se pred banovu smrt 1353. g. ženi banovom kćeri Elizabetom, što kralju dobavlja dio Humske zemlje kao miraz, koji će kralj dobiti tek po smrti bana Stjepana. Kralj na to nije morao dugo čekati, nedugo nakon vjenčanja umro je ban Stjepan II. Kotromanić, a na bosansko bansko prijestolje dolazi Stjepanov nećak Tvrtko. Novom, mladom banu ne uspijeva konsolidirati svoju vlast i čvrsto se postaviti pred kraljem. Ban Bosne i Usore, Tvrtko, ne sudjeluje, za razliku od njegovog strica u prilikama u Hrvatskoj i Dalmaciji, štoviše jer ga sam kralj udaljava od centra zbivanja.
Rat za dalmatinske gradove i otoke 1356.-1358.
Godine 1349. kralj je u Hrvatskoj postavio hercega, i to svoga mlađeg brata Stjepana, za kojeg u ispravama piše da je ''herceg Erdelja'' što je vjerojatno i bio prije preuzimanja iste dužnosti u Hrvatskoj, od kada se naziva ''hercegom čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije''. Uz to i dalje su postojali banovi, ali od sada odgovorni izravno hercegu. U tim godinama Ludovik često mijenja banove, brata ponovno vraća na istok svoje prostrane države sve do 1352. g. kada se Stjepan vraća kao herceg, a za bana je vraćen Nikola Banić od Lendave. Već te iste godine Ludovik se sprema na obnovu rata s Venecijom, čak je došlo do privremenog sporazuma sa Genovom, ali na intervenciju mletačke diplomacije koja je djelovala na Ludovikove sjeverne saveznike rat je odgođen a savez sa Genovom propao. Kako je 1348. sklopljeno primirje između Venecije i Ludovika, i iako se nijedna strana nije čvrsto držala mira, do 1356. nije došlo do otvorenog rata.
Pred kraj ugovorenog mira i Venecija je polako sređivala situaciju sa Genovom sklopivši s njom mir. Mir između Genove i Venecije ostavlja Ludovika bez vrijednog saveznika, prvenstveno zato što je izgubio mogućnost pomorske potpore u osvajanju dalmatinskih gradova. Ludovik se godine 1355. polako sprema na obnovu rata i u tom smislu sklapa primirje sa srpskim carem Dušanom da bi se s njegove strane osigurao. Prema pismima dubrovačkog kneza Nikole Barbariga od 24. svibnja 1355. zaključuje se da je dalmatinskim gradovima, a tako i Veneciji poznato da bi se rat vrlo lako mogao obnoviti. Ipak, Ludovik nije mogao prekršiti primirje prije isteka roka, ali zato nalaže kaštelanima i zapovjednicima u gradovima koje je držao u Dalmaciji da vrše pritisak na dalmatinske gradove i mletačke posjede. Kraljevske čete su nakon napada na Šibenik i Trogir napale i Zadar, harajući po zadarskom kotaru. Prema kasnijim događajima zaključuje se da su napad na zadarski kotar izvršili vojnici ostrovičkog kaštelana, pošto zadarski knez Badoer odgovara kninskom kaštelanu da njegovih četa neće napadati, već samo one koje su počinile štete zadarskom kotaru. U narednom razdoblju situacija se između ostrovičkog kaštelana i zadarskog kneza zaoštrava. Nakon kratkih pregovora sukobi su obnovljeni, a zadarski knez je u rujnu 1355. od Venecije primio pohvale nakon što je sa svojim četama poharao ostrovički kotar. Uz pohvale, Mlečani ga ipak i kude jer je Zadar ostao tom prilikom nedovoljno zaštićen pa mu obećavaju poslati pojačanja.
Od kraljevskih četa iz Omiša bio je napadan i Trogir. Ludovik je još 1353. g. radio na tome da gradove Klis, Omiš i Skradin primi od kneginje Jelene (sestre srpskog cara i udovice Mladena III.) pod svoju vlast. U isto vrijeme to nastoje i Mlečani, znajući kakvu važnost imaju ti gradovi. Kako nije uspio sam, kneginji Jeleni šalje njezinu šurjakinju (također Jelenu, sestru Mladena III.) da je nagovori na ustupanje gradova kralju. Ne zna se da li je baš to kralju uspjelo, ali nakon toga Omiš nalazimo u njegovoj vlasti. Za ostale gradove, Skradin i Klis vodit će se žučna diplomatska borba sa strane Mlečana. Pod stalnim pritiskom mletačkog providura, kneginja je pristala ustupiti Skradin i Klis Mlečanima. Mletački providur je s kneginjom ustanovio sporazum prema kojemu Skradin u potpunosti potpada pod njihovu vlast, dok im je u Klisu povjerena samo obrana grada. Prema odredbama ugovora Mlečanima se na 10 godina ustupa Skradin sa kaštelom i utvrdama. Oni su dužni Jeleni platiti 30 000 malih libara, polovicu odmah, a druga polovica će biti u Veneciji kao polog. Nakon isteka roka Jelena je dužna vratiti u Mletke primljeni novac. Također u gradovima mletačke čete imaju pravo vršiti popravke i graditi utvrde. U Klisu im je dozvoljeno držanje posade, unajmljivanje Jeleninih konjanika za mjesečnu plaću od deset malih libara. Mlečani se ugovorom obvezuju pomagati kneginju Jelenu u slučaju da kralj zauzme Klis, te se u tom slučaju Skradin vraća njoj, naravno ukoliko ona njima vrati primljeni novac. Na kraju, Jelenin sin, kao i njegov otac Mladen III. bit će proglašen građaninom Mletačke Republike.
Ovaj dobitak Mlečana bio je ipak samo prividan. Prije konačnog utanačenja ugovora Jelena se predomišljala, vjerojatno jer je srpski car, njezin brat želio da iste gradove prepusti njemu. Saznavši da bi im dobar ugovor mogao iskliznuti iz ruku, Mlečani tada šalju kneginji brojna poslanstva istovremeno podižući cijenu koju su spremni platiti. Kada su gradovi Skradin i Klis prepušteni srpskom caru na obranu za Mlečane nije još sve izgubljeno. Kako car Dušan nije bio vazal kralja Ludovika mletački poslanici jure i kod njega želeći se uvjeriti da gradovi neće biti naposljetku predani Ludoviku. Istovremeno, vidjevši korist od svega toga Dušan šalje svoje poslanike u Mletke. Dogovoreno je naposljetku da će gradove braniti mletačka vojska, a kroz cijelo vrijeme tamo su boravili predstavnici srpskog cara.
Pred kraj isteka roka primirja Mletačka Republika je proživljavala unutrašnju krizu koja je kulminaciju imala u pokušaju državnog udara koji je vodio sam dužd Marin Faliero. Ovaj događaj je ukazivao na povoljnu priliku za početak rata te je Ludovik u Zagrebu počeo okupljati
vojsku. Iako je službeno ta vojska trebala ići protiv Srba na poziv pape, Ludovik je odlučio prvo riješiti problem svoje vlasti u Dalmaciji. Ludovik je odlučio udariti na samu Veneciju, centar snaga bez kojega se ni dalmatinski gradovi ne mogu dugo opirati. U isto vrijeme ban je vodi vojsku sa zadaćom da opsjeda utvrđene dalmatinske gradove. Prije samog polaska kralj je želio osigurati potporu hrvatskih plemića; tako on Budislavu Ugriniću potvrđuje svoju darovnicu iz 1345. g., a u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji određuje dva bana: bana čitave Slavonije Leustahija, i za Dalmaciju i Hrvatsku bana Ivana Ćuza. 4
Ugarsko-hrvatski kralj je vješto odugovlačio sa otkrivanjem stvarnih svojih namjera. U isto vrijeme Mlečani naslućuju što bi ih moglo zadesiti, pa pred kralja šalju brojna poslanstva nastojeći ili produžiti primirje ili nagovoriti Ludovika da pristane na novčanu zadovoljštinu. Kralj nije pristajao na mletačke prijedloge, čak i kad su ponude otišle predaleko, već je s vojskom dopro sve do Trevisa. Kod Trevisa, koji je opsjedan od ugarske vojske, mletački poslanici ne posustaju. Naime, nude Ludoviku sporazum kojim bi Republika zadržala neke gradove i za njih kralju plaćala danak. Za Zadar žele isposlovati da bude nezavisna općina. Nedugo zatim iz Ugarske stiže pojačanje pod vodstvom palatina Nikole Kanta, što je dovelo do ugarskog zaposjedanja Serravalle i Musestre. U vrijeme kada je kralj sa vojskom napadao Treviso, u Hrvatskoj i Dalmaciji je s vojskom djelovao ban Ivan Ćuz, ali bez većih uspjeha u opsadi utvrđenih gradova. Prevaga koju je Ludovik dobio utjecala je na daljnji tijek pregovora, pa je u zimi 1356. g. došlo do primirja.
Dalmatinski gradovi su od bana bili stalno napadani, njegova vojska je uništavala gradska zemljišta i polja izvan zidina i tako gradovima nanosila veliku štetu. Banova vojska se utvrdila pored Skradina, ali nije ga zauzela. Mlečani nisu imali toliko sreće sa Klisom koji je pao u kraljeve ruke. Venecija se još 1355. g. pripremala za rat sa Ludovikom te je u dalmatinskim gradovima organizirala vojne odrede konjice koje je sama djelomično financirala. Svaki grad je i sam morao sudjelovati u organizaciji obrane i snositi dio troškova. Grad Split je već te godine stupio preko svojih istaknutih građana u dodir sa hrvatskim banom, možda u pokušaju mirne predaje grada vlasti ugarsko-hrvatskog kralja.5 Nakon završetka primirja 1358. g. u Trogiru i Splitu su ojačale struje sklone ugarsko-hrvatskom kralju, te je prevladavajuće mišljenje bilo da je predaja ugarsko-hrvatskom kralju najbolja solucija za boljitak grada. Sredinom 1357. oba grada su zbacila mletačku vlast na miran način; Splićani su zarobili mletačke plaćenike na što im je knez predao ključeve grada, dok su Trogirani svom knezu zatvorili gradska vrata, te su oba kneza o trošku gradova koji su ih zbacili otpremljeni u Veneciju. Nakon zbacivanja mletačke vlasti u gradovima su istaknute zastave kralja Ludovika, a odmah potom poslana izaslanstva hrvatskom banu Ivanu Ćuzu. Grad Split, sada našavši se sam i praktično bez vlasti morao je brzo djelovati. Upravu grada su preuzeli suci Miha Madijev i Kamurcije Franjin, koji su u crkvu sv. Dujma sazvali Veliko vijeće grada na kojem su prihvaćena dva prijedloga: prvi, da se izaberu četvorica plemića, članova spomenutog vijeća te da oni obavljaju vlast potestata, te drugi, da se svi članovi Vijeća imaju zakleti da će raditi samo na dobrobit općini. Naknadno je proglašeno da se zabranjuje bilo kojem Splićaninu primati privilegij ili dar izvana ako to nije u korist cijele općine. Na vijesti o ustanku gradova Trogira i Splita, mletačka vlada djeluje dvostruko; s jedne strane dužd šalje pisma gradovima tražeći od njih povratak pod vlast Republike, a s druge strane naređuje se zapljena sve imovine građanima Trogira i Splita koji se nalaze na teritoriju Mletačke Republike. Splićani odgovaraju sličnim mjerama, te u gradu dolazi do zapljene dobara stanovnika Venecije, i ostalih dalmatinskih gradova koji su još priznavali mletačku vlast. Ostali dalmatinski gradovi nisu tako brzo reagirali na novonastale prilike u kojima se mletačka vlast u Dalmaciji svakim danom sve više gubi, ali ipak dolazi do predaje i drugih gradova, npr. Šibenika, u kolovozu 1357. g. Šibensko izaslanstvo je kod Nina hrvatskom banu predala gradsku vlast, na što im je ban odgovorio određenim privilegijama.6
Ban Ivan Ćuz je i dalje opsjedao gradove Nin i Zadar. Nin je bio u posebno teškoj situaciji jer nije mogao dobiti pomoć iz Venecije, te je u gradu nastala velika glad. Događaj koji je označio kraj rata je bio pad Zadra u prosincu 1357. g. u ruke hrvatskog bana, kojeg su pritom pomagali njemački plaćenici. Nakon toga od mletačke vlasti se odmeću i otoci Brač i Hvar u siječnju 1358. g.
Predaja dalmatinskih gradova i otoka i napredovanje ugarske vojske u Italiji stjerali su Mlečane u kut. Jedina moguća posljedica bilo je sklapanje mira sa ugarsko-hrvatskim kraljem. Mir je sklopljen u Zadru 18. veljače 1358. g. Mletački poslanici su još od studenog 1357. g. pokušavali sa kraljem sklopiti mir, tada se još nadajući zadržati Zadar i otoke. Zadarskim mirom kralj je dobio čitavu Dalmaciju sa otocima od sredine Kvarnera do Drača, a u sastav Ludovikove Dalmacije ubrajao se i grad Dubrovnik. Mletački dužd se zauvijek odrekao naslova ''dux Dalmatiae et Croatiae'', i obećava u roku od 22 dana napuštanje svih zemalja i gradova koje još drži u Dalmaciji. Za Zadar je važna stavka da nijedan Mlečanin ne smije posjedovati imanja na području grada ili njegovog kotara.
Gradovi Dalmacije nakon sklopljenog mira dolaze u čvršću vezu sa gradovima u zaleđu koji su bitan trgovački faktor njihova napretka. Nedavno mletački, dalmatinski gradovi ne vode u narednom razdoblju dosljednu politiku. Njihov glavni cilj je od kralja i njegovog bana dobiti što bolje i veće privilegije, što pokazuje da odmetanje od Venecije nije potaknuto nikakvim domoljubnim ili sličnim faktorima, već je riječ o svrstavanju uz jačeg, a to je u zadanom vremenu bio upravo ugarsko-hrvatski kralj.
Ludovik nakon Zadarskog mira nastoji uspostaviti svoju vlast u Dalmaciji kako je to najbolje moguće. Svjestan da mu za vladanje dalmatinskim gradovima treba mornarica on je imenovao Jakoba Šubića admiralom nove mornarice, davši mu uz to Hvar, Brač i Korčulu kao kneštvo.7
Dalmatinskim gradovima su kralj ili njegov ban izdavali povlastice ili potvrde; tako gradu Šibeniku 14. prosinca 1357. g. ban daje Šibenčanima imunitet pred stranim sucima i dodjeljuje im Rakitnicu, Dazlinu i Grabovce na zapadu od Krke, a na istoku od Krke Nevest, Koparno, Peremić i Sitnicu. Kasnije Šibenik dobiva Srimac i Žirje koje su Zadrani svojatali za sebe. Ovu banovu ispravu kralj je 1358. g. potvrdio u Zadru.
Kralj Ludovik nije dugo ostao u Dalmaciji. Nedugo nakon potpisivanja mira u Zadru kralja nalazimo u Križevcima gdje naređuje zagrebačkom biskupu Stjepanu da ne svojata baštinu pokojnoga zagrebačkog arhiđakona Benedikta. Naime, nakon smrti arhiđakona, njegov posjed dolazi u ruke općine Gradec. Nakon što je napustio Dalmaciju Ludovik je u njoj ostavio povjerenstvo kojem je povjereno uređivanje upravnih prilika novostečenih gradova. Povjerenstvo je bilo sastavljeno od hrvatsko-dalmatinskog bana Ivana Ćuza, Nikole kraljevskog kancelara i kaločkog nadbiskupa. Kralj je tom povjerenstvu ostavio svoj kraljevski pečat za izdavanje isprava. Potvrda tome je isprava izdana Gradecu koju je kralj potvrdio pečatom slavonskog bana Leustahija, što sigurno ne bi napravio da je uza sebe imao svoj pečat.
Dubrovnik je Zadarskim mirom uključen u sastav zemalja ugarsko-hrvatskog kralja. Njegova pripadnost nije bila definirana te se nije znalo da li će Dubrovčani priznati Ludovika za svoga kralja. Zbog toga je kralj otpremio u Dubrovnik izaslanike u dva navrata, želeći na miran način pridobiti i ovaj grad. Dubrovačko vijeće je nedugo nakon Zadarskog mira odlučilo otpremiti mletačkog upravitelja u Veneciju, a odmah potom je organizirano izaslanstvo kralju Ludoviku s namjerom da se dobiju od njega što veći ustupci. Poslanstvo grada Dubrovnika u Ugarsku je stiglo početkom svibnja 1358. g. nakon čega je kralj sazvao vijeće. Dubrovčani i Ludovik su na vijeću utvrđivali uvjete pod kojima grad dolazi pod vlast ugarsko-hrvatskog kralja, obveze i privilegije. Nekoliko dana nakon vijećanja iz kraljevske kancelarije izdaje se isprava kojom Dubrovnik priznaje kralja Ludovika za svog vladara, a zaključci su objavljeni na kraljevskom vijeću 27. svibnja 1358. g. Prema zaključcima Dubrovnik je imao sljedeće dužnosti:
1) Dubrovčani će položiti zakletvu vjernosti kralju i njegovim nasljednicima u ruke onoga koga kralj odredi,
2) svake godine u znak podaništva, Dubrovčani će plaćati kralju 500 dukata,
3) 2500 zlatnih perpera koje su Dubrovčani plaćali srpskom kralju8 i 500 perpera koje su plaćali bosanskom banu9od tada imaju plaćati ugarsko-hrvatskom kralju, ako ih on bude mogao braniti od istih,
4) u kraljevu će se čast u dubrovačkoj stolnoj crkvi tri puta godišnje pjevati hvalospjevi, a to vrijedi i za vrijeme njegovih nasljednika,
5) Dubrovčani će i na kopnu i na moru upotrebljavati kraljevu zastavu,
6) ako kralj ili njegovi nasljednici dođu u Dubrovnik, građani ih moraju primiti dolično kraljevskom dostojanstvu i na općinski trošak dati im dva objeda i dvije večere,
7) ako bi kralj na svoj trošak pozvao mornaricu mora mu grad na njegovih 30 lađa dati i opremiti jednu svoju koja će ostati u kraljevoj službi dok traje rat. Ako bi kralj pozvao dalmatinske gradove o njihovom trošku, tada su dužni na kraljevih deset lađa dati jednu svoju,
8) Dubrovčani su se bili dužni zakleti da će kraljeve neprijatelje držati za svoje neprijatelje,
9) Ako bi se neki grad u Dalmaciji pobunio protiv kralja ili njegovih nasljednika, tada je Dubrovnik dužan priskočiti kralju u pomoć sa jednom galijom koja će tri mjeseca ostati u njegovoj službi.
Odredbe ugovora koje govore o prihodima koje su Dubrovčani dužni plaćati kralju N. Klaić je okarakterizirala kao stvarno smanjenje dubrovačkih prava jer kralj ne zahtijeva samo svoj prihod (500 perpera), nego i prihode drugih vladara kojima su Dubrovčani plaćali, jer je tada bana Bosne zaista smatrao svojim vazalom.
Ovim ugovorom Dubrovačko poslanstvo je od kralja dobilo sljedeće odredbe koje se tiču prava i sloboda grada:
1) kralj se obvezao da će Dubrovčane braniti od srpskog i bosanskog vladara,
2) pošto Dubrovnik nije imao plodnog zemljišta, kralj mu daruje zemlju između Kurila na međi dubrovačkog kotara i Stona10,
3) uprava i dohodci grada i kotara na kopnu ostaju u vlasništvu građana. I uprava otoka koje Dubrovnik posjeduje ostaje mu sa istim pravom kako je imao i za vrijeme mletačke vladavine,
4) gradskog kneza će Dubrovčani birati između kraljevih podanika, a kralj će ga samo potvrditi,
5) potvrđen je dubrovački posjed na kopnu i moru koji je imao prije rata,
6) ako bi koji kraljev podanik imao sudsku parnicu sa građaninom Dubrovnika ima se parnica voditi pred dubrovačkim sucem, a ako bi se stranke našle u nekom drugom gradu tamo se ima voditi spor. Ovo se nije odnosilo na Hum, Bosnu i Zetu jer je Dubrovnik s njima već imao ugovore.
7) Kralj je dubrovačkim trgovcima dopustio da trguju sa Bosnom i Srbijom i u miru i u ratu, ali samo ako time ne rade protiv kralja.
8) Dozvoljava se da Dubrovčani sami stvaraju zakone i prava koji će odgovarati kraljevoj časti i njihovoj koristi.
Nakon ovog ugovora za Dubrovnik se javio problem otoka Lastova. Ovaj otok je bio pod upravom Dubrovnika za vrijeme mletačke vlasti, ali nakon promjena iskorištava priliku i hrvatsko-dalmatinski ban mu određuje kneza. Zbog toga dubrovački poslanici su od kralja tražili da poništi izbor lastovskog kneza i da otok vrati pod njihovu vlast, što je prema odredbama ugovora kralj to i učinio.
Split je također ugovarao sa kraljem odnose, prava, obveze i privilegije. Prve neprilike grad je imao sa drugim kraljevskim povjerenstvom koje je kralj uputio u Dalmaciju sredinom 1358. g. Od grada Splita je zahtijevano da otpusti gradskog kneza, Mlečanina Gentilea. Splitski poslanici su se bunili na te zahtjeve povjerenstva smatrajući to povredom prava općine i njenih sloboda. Nadalje, povjerenstvo je imalo namjeru na mjesto splitskog kneza postaviti hrvatsko-dalmatinskog bana. Ostali zahtjevi povjerenika bili su usmjereni na povećanje kraljevih dohodaka putem ustanovljenja daće na sol, tridesetnice i sl. Splitsko poslanstvo ove zahtjeve je iznijelo pred gradskog kneza i sedam odabranih povjerenika, koji su zaključili da su potraživanja kraljevskog povjerenstva neprihvatljiva i da se kose sa slobodama općine. Ujedno su odlučili poslati izaslanstvo kralju i pred njim iznijeti pritužbe. Istovremeno je o tome poslana obavijest kraljevskom povjerenstvu. Kralj nije udovoljio zahtjevima Splićana i naložio im da prihvate odluke povjerenstva. Splitsko vijeće je 23. rujna 1358. naposljetku prihvatilo zahtjeve povjerenika pa je za novog kneza izabran Kurjak Didislavić, ali povjerenstvo nije prihvatilo taj izbor. U to vrijeme u Dalmaciju dolazi novi ban, Nikola Széchy, s pismom za Splićane u kojem ih kralj nagovara da novog bana prihvate za svoga kneza. Naposljetku je sve završeno prihvaćanjem bana Nikole za kneza grada Splita, a usto, on je bio izabran i za zadarskog kneza. Po svemu sudeći, kralj je ovim mjerama namjeravao držati dalmatinske gradove pod svojom izravnom kontrolom istovremeno na taj način smanjujući njihove privilegije.
Ipak, dalmatinski gradovi su stalno pokušavali proširiti svoja prava i dobiti nove privilegije. Posebice se istaknuo Trogir koji je iskoristio dolazak trećeg povjerenstva 1359. g. koje je donijelo sljedeće odredbe:
1) da će se od viška iz gradskih prihoda dio davati u kraljevsku blagajnu,
2) trogirska sol, koja je inače bila lošije kvalitete od soli drugih gradova, imala se prodavati za tri solida jeftinije,
3) svakom Trogiraninu je dozvoljena prodaja uvezene soli, a kupac je za kupljenih 100 mjera soli bio dužan dati tri zlatne forinte koje su išle u kraljevsku blagajnu,
4) svaki Trogiranin je dužan za uvezenu robu platiti 30% vrijednosti robe kao porez,
5) naposljetku, za stoku Trogirani ne moraju plaćati porez.
Ova posljednja odredba je specifična za Trogir, dok su ostale odredbe u ugovorima koje su sa povjerenstvom potpisali Šibenik i Split, jednake.
Odredbe Zadarskog mira nisu se brzo izvršavale nakon prestanka borbi, posebice s kraljeve strane. Prema odredbama, pošto je u Zadru i Ninu bilo mnogo posjeda mletačkih građana, njima je pokretna imovina trebala biti vraćena, a za nepokretnu se isplatiti odšteta. Kako je to sve išlo sporo, Mlečani Ludoviku šalju poslanike da se taj problem što prije riješi. Također je za Veneciju bio problem što im Ludovik nije predao grad Casamate, što se ugovorom obvezao. Na sve snažnije pritiske, Ludovik je banu naredio da potpisane obveze provede u djelo, a ako treba da se troškovi plate iz kraljevske blagajne.
Mirom u Zadru vlast kralja Ludovika je snažno porasla. Pod svojom vlašću je držao sve hrvatske plemiće; krčke knezove, Ugrinići od plemena Šubić u gradu Rogu na Krki, knezovi Kurjakovići u Krbavi, knezovi Didislavići od plemena Mogorović u Lici, dok je nekoć jake Šubiće već spomenutim ugovorom sklonio u Zrin. Vlast ugarsko-hrvatskog kralja sezala je preko Neretve do granica Dubrovačke općine, dok je bosanskom banu oduzeto Završje (župe Glamoč, Duvno i Hlivno sa gradom Bistricom).
Nakon što je sredio prilike u Hrvatskoj i Dalmaciji, kralj je krenuo na dugo spremanu vojnu protiv srpskog vladara. Na takav potez ga je već dugo nagovarao papa Inocencije. Srbija ili Raška, kako se tada nazivala, bila je nakon smrti njihovog cara Stjepana Dušana 1355. g. rascjepkana na samostalne plemiće koji su na svom posjedu vladali neovisno o vladaru. Stjepana Dušana je naslijedio sin Uroš IV. koji je bio preslab da svoju državu dovede u red.
Ludovik je u jesen 1358. g. krenuo na Srbiju, ali nije postigao velike uspjehe. Naime, nakon prvog sukoba dviju vojski u svibnju 1359. g., srpska vojska se povukla u brda i zabačene predjele što je ugarskoj vojsci onemogućilo da ih potpuno pobjedi. Jedino postignuće je bilo što je osigurana banovina Mačva i što je jedan srpski velikaš priznao vlast ugarsko-hrvatskog kralja.
Posljedice ovog rata je osjetio Dubrovnik, koji se našao napadnut od strane srpskog velikaša Vojislava Vojinovića. Vojislav je stao napadati dubrovački kotar i nanositi im velike štete. Usto, zaprijetio im je da će im oduzeti Ston za kojeg je smatrao da mu pripada jer je bio vladar Huma. Dubrovčani su odmah reagirali na kralja, hrvatskog i bosanskog bana šaljući im pisma i zahtijevajući od njih pomoć. U pismima kažu da je Vojislav zarobio neke njihove trgovce i zadržao njihovu skupu robu kojom su u Srbiji trgovali. Ipak, ni kralj ni oba bana nisu priskočili Dubrovniku u pomoć. Kasnije se saznaje da je sa Vojislavom sklopljen sporazum prema kojem su mu dužni platiti 4 000 perpera, o čemu su obavijestili kralja i banove. Ovaj događaj zapravo je bio u suprotnosti sa sporazumom kojeg su Dubrovčani potpisali u Višegradu 1358. g. po kojemu ih je kralj trebao zaštititi od srpskog vladara. Na kraju, obrana od srpskog vladara je Ludoviku bio glavni adut da bi mu Dubrovčani plaćali istu svotu koju su prije plaćali srpskom vladaru.
U to vrijeme za Bosnu dolaze teške prilike koje će biti pokrenute od kralja Ludovika i njegovim pohodom protiv heretika.
Ugarsko-hrvatski kralj je spremao napad na Bosnu 1362. godine. Razlozi tom činu bili su i vjerski i politički. Naime, papa Inocencije je još 1356. g. nagovarao Ludovika da pokrene pohod protiv bosanskih heretika, ali mletački ratovi su kralja spriječili da to onda učini. Politički, Ludovik je Bosnu želio podvrgnuti pod svoju vlast i umanjiti moć bana Tvrtka I. U Hrvatskoj se znalo i pripremalo za kraljev križarski rat. Dubrovačkim trgovcima u Bosni je tada zabranjeno prodavanje robe u bosanskim utvrdama pod prijetnjom kazne od 500 perpera. Kralj je pripremio teren postavivši Ivana Nelipića za vrbaskog i sanskog župana, jer mu je trebao odani vazal na granici s Bosnom.
Kraljeva vojska je u dva navrata prodrla u Bosnu. Prvi put sa sjevera u zapadne dijelove Bosne, opsjedajući grad Soko na Plivi koji je uspješno obranjen pod vodstvom vojvode Vukca Hrvatinića. Pošto je prvi pokušaj propao, Ludovik je krajem iste godine pokrenuo drugi pohod, ovoga puta na Usoru. I ovoga puta kralj nije uspio u svom naumu, što treba pripisati privremenom jedinstvu Bosne, koje je ipak ubrzo pokleklo pred ugarskim kraljem. U tim sukobima, kralju su se pridružila dvojica bosanskih velikaša. Prvi od njih, kojeg je Ludovik primio u svom taboru za vrijeme opsade grada Sokola na Plivi, bio je Vlatko Vukoslavić. On je naime, kralju na uporabu dao svoju utvrdu Ključ koja je bila važna točka za kraljeve pohode u Bosnu. Zauzvrat, kralj je Vlatku Vukoslaviću u nasljedstvo dao utvrdu Bršljanovac u Slavoniji. Na Ludovikovu stranu prešao je i najmlađi Vlatkov sin Pavao. Zanimljivo je da je u pohodima izgubljen kraljevski pečat, odnosno, ukrali su ga dvorjani nadbiskupa Nikole, koji je usto bio i Ludovikov kancelar. Zbog toga je kralj naredio da svi koji imaju isprave pečaćene starim pečatom moraju u kraljevskoj kancelariji iste isprave nanovo potvrditi, a s tim će dobiti i potvrdnicu koja će služiti kao ovjera.
Bosanski ban Tvrtko je uspješno odbio ugarskog kralja i time je očuvao koliko toliko svoju samostalnost. Godine 1363. on je u Mlecima srdačno primljen zajedno sa svojim bratom Vukom i majkom Jelenom, što nam kazuje da je oslonac svoje vlasti Tvrtko počeo tražiti u Veneciji. Već nekoliko godina nakon toga (1366.) u Bosni dolazi do prevrata koje su vodili Tvrtkov brat Vuk i knezovi Dabišići u kojima ban zajedno sa svojom majkom mora bježati u Ugarsku, kod kralja Ludovika tražeći zaštitu. U tom kratkom razdoblju Tvrtko je izgubio onaj politički položaj koji je imao 1363. i prije. Na bosansko prijestolje on se vrlo brzo vratio, ali po svemu sudeći morao je priznati vlast kralju Ludoviku, dok je Vuk pobjegao u Ugarsku ili Dubrovnik. U ožujku 1366. Tvrtko se naziva ''Tvrtko, božjom i gospodina našega kralja Ludovika milošću ban Bosne''. Kasnije se banova vlast prividno stabilizira; okružen je brojnim velikašima kojima daruje zemlje i piše isprave. Njegov brat Vuk je i dalje radio na zauzimanju bosanskog prijestolja. Iz Dubrovnika on piše samom papi Urbanu V. u prosincu 1369., tužeći se na postupke svoga brata (Tvrtka) i predstavljajući se kao gorljivi katolik u borbi protiv bosanskih heretika. Naravno, papa je prihvatio Vuka jer je i dalje želja papinske stolice bila potpuno podvrgnuti Bosnu pod svoju vlast. Zbog toga papa šalje pismo kralju Ludoviku u kojem mu nalaže da povede pohod na Bosnu, ali kralj je u to vrijeme zauzet sa prilikama u Bugarskoj, a usto je želio što duže održati sukob Vuka i Tvrtka u Bosni.
Post je objavljen 12.02.2009. u 08:13 sati.