Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zs69

Marketing

Mrak kombinacija 2 - 8. kolo

Vrijeme: 2°C, noć
Trasa: Parking Bliznec - Pilana - Cer (862) - PD Grafičar.
Duljina staze: 8.000 metara (procjena by mukki mortensson)

Zadnje kolo Mrak kombinacije. Nostalgija. Već osjećam da mi nedostaje. Kao što neki čekaju weekend, tako sam ja čekao srijedu. Mogu zaključiti, bilo je lijepo i brzo je prošlo. Kao što stara narodna kaže: Sve što brzo prođe je lijepo ili sve što je lijepo brzo prođe.

Mračna ekipa se okupila, Studirale se karte, razgovaralo o putevima, presjecanjima, azimutu, varijantama, cugi, ženama i recesiji u svijetu.
Pričekali smo Šikija i start je mogao početi. Sve je nagovještalo još jednu zanimljivu trku, ali na to smo naviknuli i to je postao standard. Trka kreće na početku Šumske staze Bliznec, dolaskom na kraj staze krenuli smo na lijevu stranu. Ovaj put pratim ekipu koja nešto ranije skreće na lijevo po nekim stepenicama (rekao bih staza broj 19), pored neke kuće, te sjećemo cestu jednom, drugi put i tu nailazim na prve probleme. Ne uspjevam se popeti po strmini, već par puta proklizavam i padam u blato. Za to vrijeme drugi trkači uspješno savladavaju tu strminu i prelaze me. Četvorica su me tu "pregazila", a zadnji mi je ponudio ruku i pomogao mi. Bilo je tu još mojih proklizavanja, tako da sam polagano počeo gubiti kolonu. Slijedi probijanje kroz šipražje, pa strmi uspon. Svoje prethodnike sve slabije pratim i sve slabije vidim. U daljini vidim da su došli na vrh strmine i da su krenuli na lijevo. Nešto kasnije i ja dolazim na vrh i vidim da s druge strane uzbrdice također dolaze Mračni patuljci. Požurio sam po grebenu, pokušavši barem optički održati kontakt s prethodnicom. Ta staza me je dovela do mjesta koje zovem "veliko križanje", a nalazi se na stazi broj 14, gdje prolazimo prema Gipsovoj stazi. Tada sam s lakoćom krenuo prema Gipsu. Iza mene je u daljini bila skupina od cca 4 do 6 "patuljaka". Nešto kasnije, kad sam prošao više od pola staze do 57-ice, primjećujem da iza mene nema nikoga. Hm, čuo sam da je bilo varijanti da se već na tom dijelu presjeće prema Ceru. Nastavljam svojim putem.

Solidarnost i Murphy. Nešto prije mjesta gdje žičara sjeće cestu, čujem dozivanje neke djeve. Pitala je za put i rekoh joj, samo ravno. To je bio dio staze gdje sam još znao put. Obzirom da je bila sama, obzirom da sam bio sam, dogodilo se nešto potpuno prirodno i očekivano. wink Dalje smo krenuli zajedno. belj No, ja sam znao put samo još kojih 100 metara. Onda je došlo križanje i znao sam da moramo lijevo, ali nisam bio siguran jel na tom ili na slijedećem (drugi puta Vukodlače, bit ću pozorniji dok mi objašnjavaš i ponavljat ću tvoje riječi). Prije same odluke još natrči i Slavek Sopina, koji nam je rekao da možemo i tim putem, ali da će on na slijedećem križanju lijevo. A, eto, zvijezde (koje se nisu vidjele od oblaka) su htjele da Marina i ja krenemo SADA lijevo, iako je bilo indicija da to nije najbolja odluka. Naime, Marina, kao prava žena ima intuiciju, za koju zna da ju ne treba slušati, a intuicija joj je govorila da trebamo sada ići lijevo, a i moj pogled na kartu (a imam svoju povjest gubljenja po Medvednici, a i šire) je govorio da tu postoji put i da će biti kraće. Da smo tada znali ono što sada znamo, možda bi tijek naših razmišljanja išao drugačije, npr. Marina bi rekla da joj intuicija govori da sada trebamo ići lijevo, a zbog poznavanja svoje intuicije će ipak reći, produžimo još malo, Žohar bi rekao, ovo možda je kraći put, ali želim duže trčati uz Marinu, pa izabirem duži put. No, nismo tako razmišljali. Krenusmo u mrak, nizbrdo i bilo je baš cool. Noge su same letjele. U tim trenucima se sjetih stare dobre poslovice (Murphy): ako ide predobro, možda ide nizbrdo. No, povremeno smo gledali na kartu, povremeno skretali s jednog puta da bi išli drugim putem, došli i do potoka, pa se vratili, pa se pitali: a kuda sada, pa se vraćali na 55-icu. Pa odustali od ove varijante i vratili se tamo gdje smo ostavili Slaveka samog. Baš je to bilo bezveze. Trebali smo ga nagovoriti da ide s nama da se ne izgubi. Tak' nam i treba. Gdje je tu solidarnost?

Produžili smo do slijedećeg križanja, koje ćete lako prepoznati po tome što je to duboka kaljuža, kreirana od Šumarije, a s nepoznatom namjenom. Jedan put vodi prema putu (57) kojim "jurišamo" na Gelender, a drugi je (vjerojatno) 55-ica. Krenusmo mi na lijevo po 55-ici. Koja je to 55-ica bila (na karti vidim dvije), kuda nas je vodila, što smo mi sve vidjeli, gdje smo bili, sve su to pitanja na koja nemam odgovor, ali znam da smo hodali i po nekoj cestici, koja je kasnije postala potok, pa smo se vraćali, pa išli i na jug, pa na sjever, pa našli putokaz za Kraljičin Zdenac (u tom smjeru nismo išli), pa par putokaza za Brestovac (to smo pratili).

"Dođi, da'će tebi čika Žohar bonkasa." Uglavnom, lijepo smo se Marina i ja napričali. Baš smo bili zadovoljni kako je noć lijepa. Nema magle, nema kiše, snijeg ne pada, niti je dubok, štoviše, čak nam je malo falio, jer bi lakše pratili tragove, povremeno je "pucao" lijep pogled na grad, šuma je mračna, tiha, čak se i mjesec skrivao iza oblaka (a bio je lijep i pun), tek su nam zvijezde nedostajale, ali, pa na trci smo i nema vremena za romantiku. sretan U želji da ipak osvojimo Cer, na pamet su nam padale i varijante "po azimutu", ali ostali smo "on the safe side". Uglavnom, kad smo vidjeli putokaz za Brestovac, naivno smo se ponadali da se možda radi o vrhu ili da će bar biti oznaka koja će nas uputiti na vrh, no dođosmo do napuštenih kuća na Brestovcu. Tu odlučismo da nema smisla vraćati se i tražiti, nego krenuti prema Grafičaru. Nakon nekoliko kraćih nedoumica, ipak nađosmo stazu 52, pa čak bih se usudio reći da ju prepoznajem. Trčali smo po njoj, onda smo se odvojili na stazu 1 i krenuli prema vrhu, te osvanuli na Tomislavovom domu.

Avanturi je kraj. Od Tomislavovog doma smo znali put do Grafičara. Ovaj puta nije bilo magle, pa sam mogao vidjeti i okolinu, a pogledi na Zagreb su bili predivni. Na putu prema Grafičaru smo sreli i HausTw-a koji se vraćao doma. Avantura je trajala 02:05:15 po mojem satu, Cer nismo pronašli, ali barem nismo trčali po cesti (bilo je svakakvih ideja).

Doček za Janicu i Ivicu. Ili Maricu i Ivicu. Ili Marinu i Žohara. Drago moje krdo divljih noćnih pastuha trkača, hvala vam na dočeku. Bilo je predivno. Ovacije, pljesak, toplina,... Marina i ja smo se zbilja kraljevski osjećali. Da ste još nekaj ostavili za pojest bilo bi kao iz bajke. Dragi ste. kiss Volim vas.

Sada bih još mogao baciti par statističkih podataka o pulsu, napisati nešto o odjeći i opremi, ali sve je to nebitno. Zahvaljujem pekačici kruha i pivskih peciva, bilo je fino i brzo je nestalo.

Nadam se skorom susretu i veselom druženju s vama.
Sve vas pozdravlja,
Sljemenski Pastuh belj

Samo vaš,
Žohar sretan


Post je objavljen 11.02.2009. u 23:12 sati.