Moje srce nije komad ceste pa da se može sanirati, iznivelirati na raspuknutim i udubljenim mjestima. Nije poput stabla pa da umije pustiti mladice prije nego usahne.
I kad kažem da mi je srce umorno, ne mislim da je umorno od kucanja u grudima.... već od kucanja po tuđim vratima.
Previše sam puta gledala svjetla s Vidikovca i isto se toliko puta pretvarala da mi je to prvi put. Predugo sam za Valentinova kupovala iste poklone, jer ako se jednom svidjelo i drugom će.
Možda... možda su moja očekivanja prevelika, iako da me sad netko i upita što od muškarca svoga života želim, ne... ne bih znala odgovoriti. Tu se ne radi o boji kose ili štofanim hlačama. Kosu svatko može obojiti u crno, jeans zamijeniti štofom...
Kad si odabireš kućnog ljubimca, recimo, ne možeš znati da će biti neuredan, da će bježati iz kaveza , donositi buhe, grepsti kauč ili hodati po balkonskoj ogradi....
Ali mu se prilagodiš.....
Trudiš se da pospremaš stvari koje razbaca, kupiš mu bolji kavez, mažeš ga sredstvom protiv buha, kauč prskaš odbojnim mirisima, paziš da su balkonska vrata zatvorena...
Zašto se možeš prilagoditi životinji, a ne možeš čovjeku?
.... Zato što ljudi mogu shvatiti....
.... Zato što bi ljudi trebali shvatiti....
Trebali bi shvatiti da se ne razbaciva riječima kao odbačenim igračkama, da se ne traži sreća u tuđem domu, da se doma ne donose tuđi tragovi, da se ne grebe po ničijem srcu i da.... da se lako oklizneš ako hodaš po rubu.
Post je objavljen 11.02.2009. u 20:14 sati.