Borbe za Zadar (1345.-1346.)
Na vijesti da se kralj nalazi u Hrvatskoj, Zadrani, kao i stanovnici drugih dalmatinskih gradova su vidjeli priliku da se oslobode mletačke vlasti. Tako oni šalju kralju poslanstva da mu iskažu poštovanje i privrženost, a to rade bez znanja Venecije znajući da bi stigla odmazda za takvu izdaju Republike. Nažalost po Zadrane, poslanstvo kralju je zakasnilo na sastanak kod Bihaća na Uni jer se kralj već bio uputio u Ugarsku, tako da nisu ništa postigli. Ove vijesti su uzburkale ionako napete prilike u gradu i sve je naposljetku došlo do mletačkih doušnika koji su sve javili u Veneciju. Na takav potez Zadrana i njihovog plemstva Venecija je odlučila oštro reagirati i sprema kopnenu i pomorsku vojsku koja će krenuti pod Zadar. Došavši brodovljem pod Zadar zapovjednik Petar Canale je zauzeo sve važne točke na ulazu u grad. Na galiju je pozvan zadarski knez Marko Kornarije kojemu je priopćeno kakve su namjere mornarice naspram Zadra, a u Zadru je priopćeno kako je svaki Mlečanin dužan u roku od četiri dana sa svojom imovinom izaći iz grada, što je Zadranima natuknulo što im se sprema i unijelo veliku zbrku i paniku u grad. Dok je s morske strane djelovala mletačka mornarica, s kopna su Mlečani pustošili zadarsko zaleđe. Zapovjednik mletačke mornarice je gradu dao ultimatum da sruše gradske zidine ili ih predaju njemu. Kako bi u oba slučaja bili izgubljeni, Zadrani su poslali poslanstvo ugarsko-hrvatskom kralju moleći ga za pomoć i zaklinjući mu se na vjernost. Zadrani su se ubrzo organizirali u obrani grada. Poteškoće su im predstavljali prenapučenost grada uslijed dolaska stanovništva iz zaleđa koje je bilo stalno pod napadima mletačke kopnene vojske, koja je tada odvela 200 000 ovaca2. U gradu se nalazilo između 4 i 6 tisuća muškaraca sposobnih za borbu, s tim da se u gradu nalazilo oko 28 000 ljudi. U isto vrijeme kada mletačka vojska nanosi štete gradu, s kopnene strane je izgrađen drveni bastion u koji se mogla smjestiti cijela mletačka vojska, a Zadrani rade na utvrđivanju zidina i postavljaju debeli lanac na ulazu u luku nastojeći spriječiti ulazak mletačkih brodova. Na drugoj strani, Zadrani su imali odlične položaje na otoku Ugljanu gdje je na brdu bila podignuta utvrda sv. Mihovila, i na Pašmanu gdje se nalazila utvrda sv. Kuzme i Damjana. Zadrani su 6. rujna 1345. g. uspješno odbili pokušaj Mlečana da razbiju lanac koji im je priječio ulazak u zadarsku luku, a u isto vrijeme građani su oduševljeni pismom kralja Ludovika koje je u grad stiglo dva dana nakon toga, a kojim obećava doći u pomoć gradu s velikom vojskom. Nakon bezuspješnog pokušaja zauzimanja utvrde sv. Mihovila na Ugljanu, Mlečani su, pozivajući se na ugovore, pozvali gradove Šibenik, Split i Trogir da im se pridruže u opsadi Zadra, govoreći da su dužni smatrati neprijateljima sve neprijatelje Venecije. Na vijest da se kralj sa svojim banovima približava gradu, u Zadru se zavijorila kraljevska zastava. Kraljevska vojska je zaista stigla pod vodstvom bana Nikole i bana Stjepana II. Kotromanića i utaborila se kod Vrane, ali nije odmah krenula u pomoć opsjedanom gradu, zbog čega su Zadrani uputili poslanstvo koje je saznalo da je prisutna vojska preslaba za borbu protiv Mlečana. Štoviše, banovi se tada uopće nisu uputili u borbu iako su ih na to nagovarali zadarski poslanici. Naposljetku su se s Mlečanima sporazumjeli da se neće otimati kraljevska imanja ni imanja njegovih podanika. Kako su vjerojatno banovi smatrali da je Zadar sada miran od Mlečana, povukli su se sa vojskom, ostavivši grad da se brani sam. Tada je u Zadru zavladalo razočarenje, a banove se optuživalo da su od Venecije primili mito, ali i dalje se očekivala pomoć od samoga kralja. Situacija je u gradu bila vrlo teška; ubrzo je zavladala glad, a Mlečani su zauzeli utvrdu sv. Kuzme i Damjana. U siječnju 1346. g. mornarica je uspjela probiti obrambeni lanac na ulazu u luku, nakon čega se pred Zadrom usidrila sila od oko 40 mletačkih brodova (galija), a u isto vrijeme je mletačka vojska sa kopna iz bastiona ugrožavala grad. Ankonitanci, koji su jedini od gradova bili uz Zadar, pomogli su u postavljanju novog obrambenog lanca. U to vrijeme kralj Ludovik I. šalje pisma gradu podržavajući ih u njihovoj borbi i obećavajući im da će doći u pomoć, što se dogodilo tek polovicom 1346. g., nakon što su Zadrani jedva odbili opći juriš Mlečana (16. V. 1346.). Kralj je pred dolazak u Dalmaciju pokušao prvo zauzeti Ostrovicu koju je držao mletački saveznik Pavao II. od plemena Šubića. Pokušao je na predaju grada kneza Pavla II. nagovoriti preko krčkog kneza Dujma koji je bio naklonjen kralju. Pošto je Venecija održavala komunikaciju sa krčkim knezovima Dujmom i Bartolom, šalje poslanika koji kneza Dujma kori zbog radnji protiv interesa Mletačke republike, a knez Mladen III. Šubić djeluje kod Pavla II., nakon čega se pridružio mletačkoj vojsci kod Zadra. Kralj je sredinom 1346. g. došao s velikom vojskom nadomak Zadra, naime utaborio se kod Zemunika koji je od grada udaljen 7-8 milja. Vojsci su se svojim odredima, uz bana Nikolu, pridružili knezovi Dujam i Bartol, knezovi Kurjakovići, knez Ivan Nelipić, te ban Stjepan II. Kotromanić. Kraljevska vojska se sastojala od Hrvata, Mađara, Čeha i njemačkih plaćenika, a broj vojnika je različit kod izvora. Neki spominju brojku od 30 000, dok neki kažu da je vojska brojala 200 000 vojnika, što je ipak pretjerano. 10. lipnja kralj Ludovik I. je stigao pred sam Zadar u pratnji 2 000 konjanika, i tamo primio izaslanstvo grada kojemu je obećao oslobođenje od mletačke opsade. Nakon nekoliko dana cijela se kraljevska vojska pod vodstvom slavonsko-hrvatskog i bosanskog bana primakla Zadru u blizinu mletačke bastide. Kako je zauzimanje bastide bio preduvjet oslobođenja Zadra, barem sa kopnene strane, kralj je naredio da se bastida neprestano napada opsadnim spravama, koje su u tu svrhu dovezene iz grada. Opsadom batide upravljao je sam ban Nikola. Mlečani su, vidjevši da je Ludovik I. dobro opremljen za borbu, nastojali diplomatskim putem pridobiti kralja na mir, te su u tu svrhu pokušali utjecati na bana Stjepana II. Kotromanića, nudeći mu nagradu od 20 000 dukata, ako kralja privoli na mir.
Stjepan II. Kotromanić je u prijašnjim godinama održavao tajnu komunikaciju s Mlečanima, a kako je službeno bio Ludovikov vazal, njegovi postupci su graničili sa izdajom. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je bosanski ban radio protiv kralja, ali je sigurno da su njegovi stavovi bili u najmanju ruku nedefinirani. Banovu neodlučnost pokušava najviše iskoristiti Venecija, koja ga želi učiniti naklonim sebi. Naime, iako bosanski ban nije bio odlučujući faktor u opsadi Zadra i borbi protiv Mletaka, njegova snaga je bila u tome što bi za Veneciju bio neka vrsta prevage nasuprot Ludoviku. Nadalje, bosanski ban 1346. Mlečanima po njihovu poslaniku šalje prijedlog za stvaranje saveza protiv kralja Ludovika, što bi mu od Venecije donijelo određena teritorijalna proširenja, ali u Veneciji, iako sa zanimanjem promatraju taj prijedlog odlučuju to pitanje ostaviti otvorenim. Sve u svemu, bosansko-mletačko povezivanje nije se ostvarilo ni u vrijeme opsade Zadra niti kasnije, ali ban Stjepan je bio i dalje sveprisutan u zaleđu dalmatinskih gradova. Posljedice banovih postupaka vidjet će se tek kasnije pred njegovu smrt, kada kralj polako sužava moć i djelovanje bosanskog vladara.
slika Zadra
Mlečani su kralju nudili 100 000 dukata za predaju Zadra, nastojeći bez izravnog sukoba odnijeti pobjedu. Vjerojatan razlog tome je što je Veneciji ratovanje donosilo velike novčane troškove pošto je njena vojska bila sastavljena od plaćenika. Takvi postupci Mlečana nagnali su kralja Ludovika I. da požuri sa zauzimanjem bastide, te naredi opći juriš 1. srpnja 1346. Dobivši vijest od uhoda da se sprema napad, mletačka posada je poduzela pripreme za obranu. Mlečani su se uspješno branili od zore, kada je napad počeo, pa sve do podneva, i iako su u jednom trenutku izgubili tri kule na bastidi, ipak su natjerali kraljevske čete na uzmak. Mletačka vojska je tada prešla u protuofenzivu i kraljeva vojska se našla u nezavidnom položaju. S jedne strane su bili napadani od vojske iz bastide, a s druge od posada sa brodova, koja ih je napadala s boka, a koja se počela iskrcavati kada se posada bastide uspješno obranila. Kralju nije pomoglo ni junaštvo bana Nikole, koji je u sukobu bio teško ranjen, te je njegova vojska doživjela težak poraz i izgubila mnoštvo ljudi. Razlozi zbog kojih je kraljeva vojska tako poražena, su bili mnogobrojni; V. Klaić navodi da je kraljeva vojska bila poražena ''zato što je bila prebrojna te se nije mogla pravo ni kretati, osobito pak onda kad su je napali s dvije strane; s pročela i s boka. K tome je u kraljevoj vojsci bilo previše konjanika, a manje, gotovo ništa pješaka, osobito vještih strijelaca, a konjanici nisu bili podobni ni vješti za jurišanje na utvrde.'' (V. Klaić, Povijest Hrvata 2, treće doba: vladanje kraljeva iz raznih porodica (1301.-1526.), Zagreb 1982).
Nadalje, jedan od razloga poraza je bio taj što Ludovik nije na raspolaganju imao nikakvu mornaricu ni brodovlje, problem koji će on uvidjeti kasnije što će ga ponukati da stvori svoju mornaricu. Nakon poraza i odbijanja ponude Mlečana da im prepusti Zadar za 60 000 dukata, Ludovik se sa preostalom vojskom vratio u Ugarsku. Na tom putu je pokušao zauzeti Ostrovicu, ali iscrpljena vojska nije ništa uspjela učiniti, pa Ludovik odlazi u Slavoniju. U Slavoniji je Ludovik umjesto ranjenog bana Nikole Banića, koji nije bio u mogućnosti obavljati svoju dužnost, postavio Nikolu Séchya. Njega vidimo u kolovozu 1346. g. kako zagrebačkom biskupu Jakovu potvrđuje crkvenu desetinu.
Nakon kraljeva odlaska s bojnog polja, Zadar se našao u bezizlaznoj situaciji. Iako su Zadrane pomagali krčki knezovi Dujam i Bartol, situacija se nije mogla mnogo promijeniti. Od hrvatskih plemića, na strani Mlečana bili su Mladen III. i Pavao II. Šubić, koji im se i pridružio kod opsade Zadra. Postupno se situacija opkoljenog grada sve više pogoršavala, mjesec dana nakon što su odbili ugarsko-hrvatskog kralja Mlečani su zauzeli strateški važnu utvrdu sv. Mihovila na Ugljanu. Nakon zauzimanja te utvrde mletačkoj mornarici je bio otvoren put te se ona sasvim približila gradu. Mletački zapovjednik je građanima uputio ultimatum u kolovozu 1346. pozivajući ih da se predaju. Ipak, Zadar je izdržao do studenog iste godine, kada je u gradu zavladala glad te došlo do sukoba među građanstvom. Nakon što je zadarsko Veliko vijeće dva puta vijećalo, odlučeno je da se s Mlečanima uspostavi mir, a od mletačkog zapovjednika je zatraženo dopuštenje da se u Veneciju pošalju poslanici grada koji će kod dužda tražiti milost. Dužd i mletačko vijeće su u prosincu 1346. g. gradu Zadru dali milost, a Zadrani su morali izjaviti da su radili protiv Republike, te da se kaju zbog toga.
Razdoblje koje je uslijedilo vjerno odražava narav mletačke uprave i postupka sa ''izdajničkim'' gradom. Uspostavljena je mletačka uprava na čelu s knezom-kapetanom koji je jedini u gradu imao pravo posjedovati lađu, jer su sve zadarske lađe otpremljene u Veneciju. Građani su smjeli u kućama imati hrane samo za četiri mjeseca, a svo oružje su morali predati Mlečanima.
Post je objavljen 11.02.2009. u 19:46 sati.