...ali ja sam oduvijek bila samo đubretarski dječak.
i dalje po starom. skrivam zamišljenost i smijem se. a što time dobivam? samo neiskrene poglede i lažne riječi.
ponekad ni sama sebe nemogu shvatiti. a sada, kada sam istražila sebe, barem donekle, i sada kada donekle znam tko sam zapravo ja, krečem u daljnje otkrivanje. nečega.
dani prolaze sve brže i brže i sve je nemoguče pratiti vrijeme.
kao da je poput brzog vlaka, sve prošlo pokraj mene. sada mi ne preostaje ništa drugo nego trčati za vremenom.
i pokušati ga dostiči.
ne nedostajem si. odsutna sam sama sebi, i baš me briga. ne bojim se da bi mi nekto mogao oteti sreču iz ruke, jer je ovo prvi put da se osječam... ovako.
ali možda mi fali ono malo ambicioznosti. koju sam prije tako sa sigurnošču posjedovala. i osječaje je više gotovo nemoguče prikriti.
mislim da sam zakasnila. na puteve koji su mi bili najvažniji, i s kojima bi sada, živjela bez da se osvrčem uokolo i tražim ni sama neznam što.
ali pokušat ču se smijati. jača sam nego što i sama mislim.
...
a ja sam samo željela...imati sebe. posjedovati se, sa osječajem sigurnosti.
potrebno je da me netko ošamari. jako. onda bi se pribrala. nadam se.
Post je objavljen 11.02.2009. u 14:32 sati.