Večeras nam u Zaljevskom zvuku gostuje doom gothic metal skupina Ashes you Leave. Oni su jedan od rijetkih sastava iz rijeke koji se uspio isfurat izvan granica države i uskoru izdaju peti album Songs Of The Lost za grčku diskografsku kuću Sleeze Rider records.
Pa ćemo malo popričati i puštati njihove stvari.
A u Prženju etera novi album.
Napalm Death – Time waits for no slave
Moja priča s Napalm Deathom započinje u sedmom razredu osnovne. Tada smo uživljeno slušali i istraživali speed i thrash metal. Bili smo poput Conana, na našoj "Quest for Metal"!
Glavni cilj te potrage je bio otkriti najbolji bend. Što brži to bolji, jasno. Stoga, zaključili smo da bi najbrži bend trebao biti ujedno i najbolji.
Onda se pronio glas o najbržem bendu na svijetu.
Što je to, pitali smo se?
Tada je netko od nas otkrio, bend se zove Napalm Death.
Ime je obećavalo. Bjesomučno smo tragali za nekim albumom, činilo se da smo konačno došli do kraja i ostvarenja naše potrage, ali tada nije bilo torenta ili soulseeka, pa album Napalm Deatha nismo nabavili nekih godinu dana, a i do toga smo došli uz gadne muke (čitaj nekoliko presnimavanja gdje se zna izgubiti kvaliteta snimke, to je kao da vas napadne horda Orka dok tražite Mač bogova ili nešto slično).
I onda je stigla kaseta Napalm Deatha....i onda sam umro od smijeha.
Naime, ta njihova brzina je bila tolika da mi je sva njihova muzika djelovala prešaljivo, na granici s parodijom. Često sam ih koristio kao muziku za uspavljivanje.
Dakle iz ovoga se da pretpostaviti da nisam baš fan benda, čiji je frontmen bio Lee Dorian, glavni i odgovorni za jedan od meni dražih sastava Cathedral. No njihov izričaj je dosta udaljen od Grind Corea Napalma.
Ipak, s vremenom sam uvidio drugu vrijednost Napalma, njihove politički angažirane tekstove (koje baš i ne razumijem dok slušam njihove albume, ali tako se o njima priča i tako oni o sebi pričaju u intervjuima), a njihovu furioznu muziku sam interpretirao po legendarnoj tvrdnji Johnny Rottena da zvuci gnjeva ne mogu biti previše uhu ugodni.
Iako obožavam bučnu muziku prosječnom uhu neugodnu, pretjerana brzina Napalma je bila na granici parodije i u tome je bio moj problem s njima.
No, ajmo sad o novom albumu. I dalje imamo grind pjevanje, malo dubokog vriska pa malo visokog vrištanja, ali pjesme nisu toliki turbo na kvadrat speed, već više spadaju pod kategoriju, pa recimo death metala.
Da već se na uvodnoj Strongarm vidi da su ostaci grinda najviše u vokalu, dok je svirka death thrash, a i samo trajanje pjesama, u prosjeku po četiri minute govori kako nije riječ o klasičnom grindu.
Možda je to i razlog što je album pokupio izvrsne kritike, nevjerojatnih 9,5 od 10 na Blabbermouthu.
Nakon uvodne nastavlja se na sličan način s pjesmom Diktat i brzo brzom Work to rule.
Tek se na šestoj pjesmi Life and limb malo usporava tempo. Ta pjesma bi se mogla okarakterizirati kao križanac Jesus Lizarda i Sepulture. Nakon nje je još jedna uvjetno rečeno sporija pjesma Downbeat clique, a onda se opet vračamo na prženje s pjesmom Fallacy Dominion.
Onda imamo mali eksperiment s pjesmom Pasive tense s instrumentalnim djelom koji traje gotovo minutu, da bi se onda vratilo u ipak malo usporeniju Napalm klasiku. Definitivno jedna od boljih stvari na albumeru, jel'. Još jedna pjesma koja lijepo legne je Procrastiation of the empty vessel, koja se od drugih ističe po atmosferičnim đitrama. Svidjelo mi se mnogo mnogo!
Onda se sa pjesmom Feeling Redundant opet vraćamo brzini i to na najbolji mogući način, palac up up and away (kad već parafraziram Supermana ne mogu a ne spomenuti vic koji sam pročitao u nekoj novini dok sam sjedio u čekaonici zubne ambulante. Vic nosi naslov logično, a glasi ovako: "Gdje Superman kupuje hranu?
Pa u supermarketu."
Eto tako dakle da.
A pjesma No sided argument je još brža od prethodne i od Supermana i svega toga zajedno, a posljednja De-evolution Ad Nauseum je tu negdje, oko Batmana.
Zaključak, eto s vremenom i ja zavoljeh Napalme i dajem solidnu četvorku. Album je za ppzdti (to znači vrlo dobro – potpuno pošteno zdravorazumsko djelo teške industrije). A što se tiče Quest for Metal, sve mi se više čini da ona nije nešto konkretno, već kao nekakav regulativni princip koji me vodi sve boljoj, inovativnijoj, žešćoj i bučnijoj mjuzi.
Nažalost umrla je još jedna Rock and Roll legenda. Frontmen sastava The Cramps Lux Interior (što bi značilo unutarnji sjaj ili svjetlost) ili pravim imenom Erick Lee Purkhiser umro je 4. veljače.
Šokirala me je ta spoznaja, jer mi se činio mnogo mlađim nego što je uistinu bio. Naime tek tada sam saznao da je rođen daleke 1947. godine. No bit će da ga je njegova suludost i psiho bili mjuza i suludi imidž koji kombinira ironijskim osvrt na SAD rock n' gliter ikonografiju, trash horore i sado mazohizam pomlađivala.
The Crampse je osnovao 1972. godine sa svojom ženom Poison Ivy (pravim imenom Kristy Wallace) koja je bila gitaristica benda.
Iz matičnog Ohia sele se u New York gdje sviraju po kultnim klubovima CBGB i Max Cansas City.
Zbog već navedenog imidža (rock n' glitter, trash horori) i punk rockabilly svirke, koju su oni prozvali psychobilly, postaju miljenici tamošnje publike.
Prvi album Songs The Lord Taught Us izdaju 1980. godine. Ukupno su izdali petnaest albuma. Najprodavaniji im je bio album indikativnog naziva Bad Music For Bad People, koji je bio neka vrsta greatest hitsa njihovih prijašnjih uradaka, a najveći hit im je bila pjesma Bikini Girls With Machine Guns s albuma još indikativnijeg naziva Stay Sick.
The Crapms su bili jedan od najluđih bendova i osoba koja napiše riječi I've been a drag racer on LSD (za potrebe spota LSD je preimenovan u Tenessee) i Bikin Girls With Machine Gun svakako zaslužuje poštovanje i ......ajmo ih poslušat.
S mnogo ljubavi i njege prema vašem muzičkom ukusu pozdravljaju vas MT, MG i MZ
Post je objavljen 10.02.2009. u 15:29 sati.