Ono što odlikuje svece i mučenike jest da su trpjeli silu, ali je nisu činili, da su bili žrtve laži, ali sami nisu lagali. Bili su vjerni svjedoci ljubavi i istine. U tome nam svima može biti uzor Alojzije Stepinac. On je na svojoj koži osjetio što znači ne uključiti se u sustav koji se gradi na sili i laži. Mogao se uklopiti u taj sustav, mogao se izmaknuti i reći da to nije njegova briga. Međutim, on je ostao vezan uz ljubav i istinu
Kamo ide današnji svijet možemo vidjeti po tome koji su mu uzori. Ovaj svijet nam nameće za uzore ljude koji to rijetko zaslužuju: svoje zabavljače. Kršćanstvo je pak strogo biralo uzore svojim članovima. Prvi kršćani bili su poput Sv. Pavla, bili su oduševljeni Isusom Kristom. Zato su i nazvani kršćanima (christiani).
Po našim crkvama naći ćete slike i kipove izložene na štovanje vjernicima. Predstavljaju ljude za koje kažemo da su sveti ili blaženi. Nisu to samo suvremene veličine, nisu ni iz određenog prostora ili vremena. Ima ih iz cijeloga svijeta i iz raznih vjekova i stoljeća. Ono što im je svima zajedničko jest vjernost Bogu i ljubav prema bližnjemu. Svi su oni bili jaki u vjeri i osjetljivi na potrebe svoga bližnjega. Nema među njima sebičnjaka, ma kakvu slavu, bogatstvo ili moć sebičnjaci postigli. Svi su se sveci isticali sebedarjem. Koji je tu zakazao, nije svetac. Svi su oni veliki jer su nasljedovali svoga Učitelja, koji je toliko ljubio ljude da se sav u toj ljubavi predao za njih. Takvi su sveci!
Ljudima se pak za uzore danas stavlja razne tipove u kojima je često malo ljudskosti, a kamo li svetosti. Nedavno su me pozvali u Križevce na zaključak Godine hrvatskih svetaca i blaženika. Tu Godinu zajednički su prihvatile grad i župe. U mnoštvu uzora koji nam se nude, zar nisu najpogodniji oni koje Crkva nudi: Alojzije Stepinac, Marko Križevčanin, Nikola Tavelić, Leopold Mandić, Ivan Merz...?
Križevci su stoga na dobrom putu! Otišao sam k njima da podržim tu ideju i da im predstavim sličnu ideju nacionalnog karaktera: štovanje svih hrvatskih mučenika. Ono što odlikuje svece i mučenike jest da su trpjeli silu, ali je nisu činili, da su bili žrtve laži, ali sami nisu lagali. Bili su vjerni svjedoci ljubavi i istine. U tome nam svima može biti uzor Alojzije Stepinac.
On je na svojoj koži osjetio što znači ne uključiti se u sustav koji se gradi na sili i laži. Mogao se uklopiti u taj sustav, mogao se izmaknuti i reći da to nije njegova briga. Međutim, on je ostao vezan uz ljubav i istinu i zbog toga je tom sustavu građenom na sili i laži smetao. Danas nam je svima drago da se nije poklonio sili i laži kao što su se drugi poklonili.
Najveće opasnosti su ako se svijet gradi na laži. Izvor svakoga zla je u laži. Iz toga izvire i nasilje, mržnja i svako drugo zlo. Današnji svijet se pravi da ne trpi silu, ali laž često postavlja iznad istine. Ima toliko zakona koji sprječavaju i kažnjavaju nasilje, ali je laž dobila gotovo pravo javnosti. Tako čovjek ima pravo lagati! Laž prodire u sve pore društvenog života.
Komunizam i fašizam su sustavi građeni na sili i laži. Liberalizam izvana odbacuje silu ali slobodu toliko rasteže da je sve slobodno, pa i laž. Drugim riječima, sve je relativno. Valja ipak naglasiti da se pad čovjeka dogodio kad je nasjeo laži. Napasnik u raju zemaljskom nije upotrebljavao nad Adamom i Evom silu, nego ih je varao. Pad je uslijedio nakon što su povjerovali laži. Tek tada se počne razvijati nasilje (Kajin ubija brata Abela).
Napasnik nije ni nad Isusom Kristom, nakon Gospodinova posta u pustinji, upotrijebio silu. Lagao mu je, ali Isus nije nasjeo njegovoj laži. Treba znati da je u laži korijen svakog nasilja. Danas se stalno naglašava da iz odgoja treba isključiti silu. Roditelj ne smije udariti svoje dijete. Nije to loše, jer se silom ne postiže rast. No zar je dobro djetetu omogućiti i potaknuti ga da laže?
Hvala Bogu ima inicijativa da se za uzore stavljaju pravi velikani. Stepinac nam je poznat i bliz. Dobro je svake godine obnavljati sjećanje na njegovu veličinu, na njegovu hrabrost i spremnost da se odupre svakom nasilju i laži. Njegove vrline korisne su ne samo našem hrvatskom društvu nego i cijelom svijetu.
Iako nam je pod jednim vidom bliz, nismo mi ni kardinali ni zagrebački nadbiskupi. U nekim stvarima dobro je tražiti i bliže uzore. Zar ne bi bilo dobro da djeca čuju o dobroti kojom su bili obdareni članovi uže obitelji? Da se tako ono lijepo i dobro prenosi na nova pokoljenja. Ima mnogo lijepih primjera ljudskog i kršćanskog života u svakoj sredini, u svakoj župi. Zar ćemo ih prepustiti zaboravu? Valja o njima govoriti i pisati. Prema uputi pape Ivana Pavla II, treba prikupiti i popisati sve primjere uzornog života.
Vratimo se ponovno primjeru župe Križevci. Ondje su župe i grad zajednički pokrenule inicijativu da se u njihovoj sredini proširi štovanje čovjeka koji to više od drugih zaslužuje jer je bio jak u vjeri i jer je cijeli svoj život posvetio dobru svojih župljana. To je Stjepan Kranjčić. Slušali smo i divili se inicijativi da se taj skroman ali veliki čovjek stavi pred ovaj naraštaj da ga se slijedi.
Imamo i mi u svojoj sredini takvih koji su hrabro svjedočili svoje vjerničko, ljudsko i narodnosno uvjerenje od 1945. do 1990. Komunizam je zaustavljao protok dobrote koju oni nisu pokrenuli. Te postavljene brane negdje još i dalje stoje. S druge strane mnogo toga smo prepustili zaboravu. Dignimo postavljene brane i spašavajmo od zaborava sve ono što je bilo lijepo u prošlosti ove sredine! Njihova imena valja objaviti u listu Navještenje!
Treba čuvati a ne odbacivati ono što je lijepo i vrijedno u našoj prošlosti. Da svojim nemarom ne pustimo da o dobrima vlada lažna slika. A širila se monstruozna laž o Stepincu i o mnogim drugima: Kuklju, Kargačinu, Biničkom, s. Žarki... Trebamo sijati zdravo sjeme! Na nama je ne samo da ih spasimo od zaborava kamo su godinama gurani, nego da njihov primjer slijedimo.
(Gospić, Katedrala, 9. veljače 2009., na večernjoj misi).