Od prošloga posta do sada puno je toga kroz glavu prošlo. Razmišljanja razna, predstave razne... Bilo je trenutaka kada samo što nisam krenuo obraditi neku temu za post, ali ipak me nešto zaustavilo. Došlo bi mi da ne pišem, tek da vrtim, da se vrti. Kao da nije bilo one potrebne kristalizacije za kraj, kada se formira jasna slika, stvorena procesima misli i predodžbi.
A u svijeta vrijeme ide. Pogledam zadnji post i ono stoji 02. 02. Kud već 10. 02.? Vrijeme je za novi post. A o čemu da pišem? Nekako me preteklo vrijeme.
Hm, vrijeme? Prošlo, a ja kao tamo negdje iza. Gdje iza? Pa i ja sam ovdje, ali posta nema, a kao misli se da bi trebao biti. Misli se, ali ga nema. Ustvari ništa ne nedostaje. Ja sam tu, a da psta nema, i to je tu. Tu je čak i mišljenje da posta nema. Znači da je sve tu, što treba biti. Jedino što se misli da bi drugačije trebalo biti. Čak i to razmišljanje je tu. Tu je i razmišljanje da tak ne treba biti. Hm? Zanimljivo. U redu je misliti da ovak nije u redu, a ipak je tak u redu.
To nije isto. Kao da se radi o dva svijeta.
Jedan je onaj stvaran. U njemu posta nema, a ja, a možda još ponetko nešto mislimo.
Drugi, a možda i njih nešto više, su oni u našim mislima. Tamo mi imamo predstavu svijeta koju nadograđujemo svojim mislima. I ta predstava je rezultat i naših gledanja, koja imaju primjesu našeg načina gledanja i prosudbi. Ustvari, kao da drugačije ni ne možemo svijet vidjeti i doživjeti. Zanimljivo je to. Mi uopće ne možemo vidjeti ovaj stvaran svijet u kojem postojimo. To je pomalo nevjerojatno. Zar sam slijep?
Sad se već pomalo brinem. Pa ja, ustvari, uopće ne vidim gdje sam i tko sam.
Eto, kuda me dovede to da posta nema, a ustvari je sve u redu. Ok, ne vidim stvarnost, nego stalmo petljam i vrtim u svojim mislima i predodžbama svoju sliku stvarnosti. Zar bi trebao ne gledati i ne slušati i ne misliti ...? A što da radim? Vjerojatno bi, što god radio, stvarao iskrivljenje stvarnosti. A kako onda stvarnost vidjeti? Možda je apsurdan moj zahtjev takova viđenja. Možda, ali sam svijestan da stvarnost jest, mada je i to predodžba. Malo sam kao klecnuo. Zar? Misao kao da se ne da. Ja kao da se ne dam. Ja? I opet sam naletel na ono meni krunsko pitanje - tko sam ja? Ha, ha, ha ... kak je to lijepo. Iz ovoga procesa misli nešto se ipak vidi. Mijenja se nešto. Nešto u meni. Možda i u ponekome od vas.
Htel bi kaj nemrem, al ipak se nekaj menja. Morti jednoga dana, tko zna ....
A kaj za post da denem? Kakvu temu?
Nikaj. Da, nikaj.
Pozdravljam Te svijete neviđeni. Znam da te ovak ne mogu videti, ali nekak sam ti sve bliže, onak sviješću.
A vas prijetaljice moje drage i prijatelji najlepše vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... ( tu sam se iza imena skril ) ... pa, pa drage i dragi moji ... se čitamo i pišemo ... :)
Post je objavljen 10.02.2009. u 11:49 sati.