Washington Times objavio je u svom nedjeljnom izdanju, 8. ovoga mjeseca, poduži članak proizašao ispod pera komentatora Jefferya Kuhnera, uglavnom posvećen premijeru Sanaderu i načinu njegova upravljanja Hrvatskom.
Čini se da je naš predsjednik Vlade, unatoč tome što je na različita lobiranja u glavnom američkom gradu potrošio čak 10 milijuna dolara državnog novca, tamo dospio na zao glas. O njemu se ne piše lijepo. Prođimo zajedno samo kroz neke od rečenica toga teksta i pokušajmo ocijeniti ima li u njima bar zrno istine.
Hrvatski premijer Ivo Sanader obećao je dovesti svoju zemlju u Europsku uniju do 2011. godine. Umjesto toga, on je Hrvatsku preobrazio u mafijašku državu.
O sprezi organiziranog kriminala i vrha vlasti u Hrvatskoj se govori ispod glasa i vrlo oprezno, a oni malobrojni novinari koji se o toj temi usude napisati koju slobodniju riječ, dožive prilično nezavidnu sudbinu da im se priječi gostovanje na Hrvatskoj radio televiziji ili pak da ih se u njihovim matičnim redakcijama upozori neka se ostave ćorava posla koji nikome ne može donijeti koristi, a njima samima štetiti može najviše. Ako se ogluše na takva dobronamjerna upozorenja svojih urednika i izdavača, ne trebaju se čuditi što se kvaliteta izrade bejzbol palica testira baš na njihovim glavama. Dobro, metode nisu baš uvijek tako grube. Ponekad se kritička riječ izbjegne tako što vlasnik lista jednostavno zabrani pisanje nekim nepoželjnim novinarima, kao što je to HDZ-ovac Robert Ježić učinio s Čulićem i Ivančićem kada je kupio Novi list.
Nesposobna vlada prijeti da će zemlju gurnuti u ekonomski kolaps.
Nevjerojatno. Zar je moguće da se to vidi čak do Amerike? Plimni val globalne ekonomske krize još nije došao do obala Hrvatske. Nitko još ne može predvidjeti koga će sve potopiti i što će sve razrušiti taj tsunami kada stigne do nas, jer ovo što se sada događa u Hrvatskoj nema puno veze sa svjetskim kretanjima. Enormno zaduživanje zemlje i pad standarda građana traju već punih pet godina, pa je u tom razdoblju samo kruh poskupio za čak 57 posto, a gdje je tada bila svjetska recesija na koju se Vlada Ive Sanadera voli pozivati kada treba objasniti svoju očitu nesposobnost da upravlja ekonomskim kretanjima u zemlji.
Otkad je 2003. došao na vlast, Sanader i njegov vladajući HDZ polako vode prema autoritarnoj kleptokraciji. Političari najvišeg ranga posjeduju vrijednosti čije porijeklo ne mogu objasniti. G. Sanader nagomilao je osobno bogatstvo, uključujući vilu u Zagrebu vrijednu 10 milijuna eura i luksuznu zbirku satova od 150.000 eura. Ovakva vrsta razularenosti mogla bi natjerati čak i nedavno osramoćenog guvernera Illinoisa Roda Blagojevicha da pocrveni.
Unatoč brojnim upitima, nikada i nikome premijer nije objasnio svoje bogatstvo i način njegova stjecanja. Kaže, radio je svojedobno u Austriji, nabavljao slike obnaženih ljepotica za tadašnji Start. U redu, nema nitko ništa protiv. Ali, zaboga, pa Austrija je uređena zemlja, a to je bila i u vrijeme kada je tamo radio Ivo Sanader. Zar je problem upitati tamošnje porezne organe koliko je poreza platio, pa onda iz toga izračunati njegovu zaradu, da se konačno vidi zašto se iz pečalbe vratio u trošnom autu ako je već bio toliko imućan.
Nadalje, g. Sanader slama nezavisnost medija. Njegov režim kontrolira javnu radioteleviziju potiskujući svako suprotno mišljenje – pogotovo ako je riječ o bilo kakvoj istrazi korupcije u vrhovima HDZ-a.
E, to je već vrlo ozbiljna optužba. Zar je stvarno moguće da je odstranjivanje jednog po jednog kvalitetnog novinara s Hrvatske televizije, što se evidentno događa, dio Sanaderova plana koji tamo provodi ekipa za specijalne namjene, vraćena na HRT jedino u tu svrhu. Pogledao sam jučerašnji Dnevnik, uvjeren da će ovaj američki pamflet objavljen u Washington Timesu biti citiran i pomno analiziran, da će se razotkriti klevetnička namjera njegova autora i time bar malo umiriti one građane koji su zbunjeni, pa čak i uznemireni time što se po inozemnim novinama tako iscrpno piše o našem premijeru na prilično uvredljiv način, ali pogađate, Dnevnik javne televizije o tome nije donio ni sekunde. Pitam se je li to zbog toga što stalna dopisnica iz Washingtona članak nije ni vidjela, što je, priznat ćete, malo teško povjerovati ili zato što je uredništvo zaključilo da ga je kud i kamo pametnije i isplativije potpuno prešutjeti.
Uglavnom, eto, o premijeru Sanaderu piše se po demokratskome svijetu nelijepo. Koliko je zaslužio takve napise, zaključit ćete sami, svaki od vas po osobnom iskustvu i političkom nagnuću. To uostalom sugerira i sam pisac članka Jeffery Kuhner koji ga zaključuje riječima:
Sanaderov kriminalni režim mrlja je na hrvatskom narodu. Hrvati se moraju pitati žele li nešto bolje ili su se pomirili s time da ih se, malo po malo, odvlači u balkanski ponor.
Da, pomiriti se sa sudbinom, odustati, baciti koplje u trnje, zašutjeti zauvijek ili dići svoj glas protesta, reći istinu ma kako ona neugodna bila za onoga tko je mora čuti i ma kako opasna za onoga tko je javno izgovara, to je prastaro pitanje očuvanja elementarnog intelektualnog poštenja i obrane minimalnog ljudskog dostojanstva. I na njega svatko mora odgovoriti sam.