Tekst koji slijedi je moj seminarski rad na 2. godini faksa. Iako ima grešaka u formi, sadržaj je dosta iscrpan i podaci su uzimani iz više izvora.
Uvod
Razdoblje kraja XIII. st. za Ugarsko - hrvatsko kraljevstvo značilo je opadanje moći Arpadovića. To je razdoblje u kojem patrimonijalni sustav na kojem kralj gradi svoju vlast pokazuje svoje slabosti. Odnos vladara iz dinastije Arpadovića prema Hrvatskoj, napose prema području južno od Gvozda, bio je različit od onoga što su ga imali prema drugim krajevima svoga kraljevstva. Nada Klaić izričito navodi tri specifičnosti njihova odnosa prema Hrvatskoj; da Arpadovići rusu u Hrvatskoj organizirali svoje županije, da nisu dijelili darovnice, te da nisu ubirali poreze (N. Klaić, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb 1990.).
Hrvatska se u razdoblju vladavine Arpadovića dijelila na Banovine Hrvatsku i Dalmaciju, i Slavoniju, s tim da se u početku pod Dalmacijom smatrao samo obalni pojas gradova (Zadar, Trogir, Split, Krk, Pag, Rab i Osor), da bi se ime Dalmacije postupno proširilo na Brač, Hvar, Korčulu, Šibenik i Nin. Slavonija je obuhvaćala dio nekadašnje rimske Panonije, a bila je omeđena Dravom na sjeveru, Dunavom na istoku i Gvozdom na jugu, a kako je u crkvenom pogledu bila priključena Ugarskoj (kaločkom nadbiskupu), to je uvjetovalo različit razvoj od ostatka Hrvatske. Nosila je naziv banovine ili hercegovine, pa čak i kraljevine (regnum). Hrvatska, kao pojam Banovine, protezala se od Gvozda do Neretve uključujući županije Modruš, Primorje i Hlivno, a do XIII. st. i župe Plivu, Luku i Uskoplje.
U Hrvatskoj su ugarsko - hrvatski kraljevi postavljali svoje namjesnike koji su nosili naslove ban i herceg, od kojih je potonji uživao veće ovlasti. U odsustvu osobe hercega u Hrvatskoj je prvenstvo između bana Slavonije i bana primorskog (koji je banovao za područje Hrvatske i Dalmacije) imao ban Slavonije (banus totius Sclavoniae). On je imao ovlasti upravitelja kraljevstva, mogao je sazivati sabor kraljevstva, a nastupao je i kao sudac u kraljevstvu, te je bio vrhovni zapovjednik vojske u Hrvatskoj i kovao svoj novac (banovce). Plemstvo se u Hrvatskoj dijelilo na niže i više, ovisno da li su obavljali državne službe preko kojih bi mogli biti imenovani banovima i županima. Za vrijeme Arpadovića uzdigle su se mnoge obitelji vršeći župansku vlast i primajući od kralja posjede kao nasljedna lena. To je dovelo do stvaranja darovnog plemstva, među kojem se ističu Šubići koji su bili gospodari Bribira, krčki knezovi (kasnije Frankopani), Gusići koji su imali vlast u Krbavi, Nelipići od plemena Svačića koji su u vlasti imali župu Cetinu. U Slavoniji su se izdigli Babonići, zatim knezovi Gorjanski.
Ovo plemstvo posredstvom kraljevskih darovnica i privilegija širilo je svoju vlast i utjecaj, a u takvim prilikama su mogli u vlast dobiti i nekoliko župa. Ipak, od plemstva su se najviše istakli Bribirski knezovi od plemena Šubića koji su krajem XIII. st. postali nasljednim banovima Hrvatske i Dalmacije.
Otuđenost Arpadovića prema dalmatinskim gradovima, kako taj odnos tumači N. Klaić, uzrokovao je mnoge probleme za te gradove, tako da dalmatinski gradovi, da bi osigurali svoj opstanak, traže potporu kod hrvatskih plemića, ali okreću se i strancima. Tako je Split 1239. g. za načelnika doveo Gargana de Arscindis iz Ankone, te za vrijeme njegove vlasti Split doživljava stanovit napredak. Trogir je mnogo dobio pruživši zaštitu Beli IV., ali njegov privilegij tom gradu za posljedicu je imao sukob sa Splitom 1242. -1243. zbog Ostroga. U prilikama koje su nastale 20-ih godina XIV. st., Trogir se priklonio mletačkoj vlasti 1322. god. Nadalje, ističe se i Šibenik koji je doživio velik napredak, ali je crkveno bio podvrgnut trogirskom biskupu. To je bio jedan od razloga sukoba dvaju gradova, koji su se uz primirja naposljetku smirili posredstvom bribirskih knezova. U prvoj polovici XIV. st. Šibenik je bio u sukobu sa Mladenom II. Šubićem, što je dovelo do potpisivanja "pactum Sibenici", kojim šibenski plemići nastupaju kao mletački podanici, ali, zanimljivo i dalje priznavajući prava i ovlasti ugarsko-hrvatskog kralja u tom gradu. Grad Zadar je stalno bio na meti Mlečana koji su od XII. st. uz prekide imali vlast u tom gradu, ali Zadar je koristio svaku priliku da sa sebe zbaci mletački jaram. Povezan ekonomski sa hrvatskim zaleđem, Zadar je vrlo rado primao hrvatske plemiće kao što su Lapčani i Šubići. Venecija je pokušala nekim mjerama zaustaviti stalni priljev Hrvata u Zadar, ali nije uspjela, pa u gradu istaknute funkcije imaju upravo hrvatski plemići.
Od hrvatskih plemićkih obitelji toga vremena ističu se Šubići, među kojima zapaženo mjesto ima Pavao I. Šubić, koji je krajem XIII. st. primio Banovinu Hrvatsku i Dalmaciju u nasljedno leno. Tako je u svojoj vlasti imao krajeve od mora do Drine i od Krbave i Like do Neretve. Nadalje, istakli su se i krčki knezovi. Ovi plernići su se tijekom XIII. st. priklanjali Mlečanima, ali i ugarsko-hrvatskom kralju koristeći svaku slabosti i jedne i druge strane za povećanje starih i dobivanje novih privilegija. Kneževi Babonići ističu se u Slavoniji, gdje su, uz ostale, držali i gradove Medvedgrad, Samobor i Zrin, a sjedište im je bilo u Staničnjaku. U razdoblju smjene dinastija, Babonići su se priklanjali sad jednoj, sad drugoj strani, ali naposljetku su ipak priznali vlast Karlu I. Robertu. Karlo I. Robert je u Slavoniji naišao na otpor Gisingovaca koji su tamo imali svoje posjede. Također je i u Dalmaciji bilo otpora ugarsko- hrvatskom kralju, prvenstveno od strane kneza Nelipića i dalmatinskih gradova koji su priznali mletačku vlast. Takva situacija je dovela do mnogih sukoba u Hrvatskoj i Dalmaciji. Godine 1324. je stvorena koalicija protiv kneza Nelipića u koju su stupili Šubići (Juraj II. Banić), krčki knezovi, grad Zadar i bosanski ban Stjepan Kotromanić. S druge strane, na strani kneza Nelipića stali su kneževi Kurjakovići, knez Juraj Mihovilović u Hlivnu, te gradovi Trogir i Šibenik koji su bili pod mletačkom vlašću. Nastali sukobi doveli su do općeg nemira u hrvatskim zemljama, a stanje se pokušalo smiriti dolaskom novog bana Mikca Mihaljevića. Kralj Karlo I. Robert je preko bana pokušao uspostaviti stvarnu vlast u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, a u cilju toga je hrvatskom plemstvu izdao proglas u kojem im nalaže da se za svaki problem ili molbu prema njemu (kralju) imaju obratiti samom banu, jer je on predstavnik njegove vlasti. Ban Mikac je primirio prilike u Slavoniji koliko-toliko, ali to nije mogao lako postići u Hrvatskoj i u Dalmaciji. Da bi pod ugarsko-hrvatsku krunu vratio dalmatinske gradove morao ih je oteti Veneciji, a isto tako morao je prisiliti kneza Nelipića na pokornost. Kao otpor banu Mikcu, 1327. g. su kao saveznici nastupili knez Nelipić, Kurjakovići, hlivanjski knez Mihovilović i nećak Stjepana Kotromanića, Tvrtko Vladislavić. Zbog zaštite svojih interesa, Venecija je naložila dalmatinskim gradovima da podupru kneza Nelipića. Potporu banu Mikcu pružila je već spomenuta koalicija protiv Nelipića iz 1324. g. Ipak, unatoč potpori dijela hrvatskog plemstva, ban nije uspio u svom naumu. Štoviše, knez Nelipić je proširio i učvrstio svoju vlast od Like i Krbave do ušća Cetine. Te iste godine Split se stavio pod zaštitu Venecije, u čemu ga je slijedio i Nin. Neuspjeh koji ga je zadesio, nagnao je bana Mikca da se posveti sređivanju prilika u Slavoniji. Narednih godina, u Slavoniji su se zaoštravale prilike u čemu su riječi imali sinovci kneza Ivana Babonića, braća Ivan, Juraj, Pavao i Dionizije koji su stolovali u Steničnjaku. Nadalje, zemlja između Kranja, Bosne, Save i Gvozda bila je podijeljena između knezova Stjepana, Ivana i Radoslava, od kojih je ovaj potonji dobio posjed oko grada Blagaja, te su njegovi potomci prozvani knezovima Blagajskim.
Slabljenje Babonića i Gisingovaca pogodovalo je jačanju banske vlasti Mikca Mihaljevića. U Zagrebu je u to vrijeme jačao položaj biskupa Ladislava de Kobola, što je 1327. g. dovelo do povratka crkvene desetine, koju su morali davati "svi župani (knezovi), plemići, službenici i svakog staleža ljudi"..."u naravi naime, desetinu od ovaca, jarića i pčelinjih košnica, zatim desetinu od pšenice, raži, zobi, ječma, proje i drugog žita u žitnicama i vina u klijetima, napokon još desetinu od jednogodišnjih svinja i odojaka, kad god će je od njih biskup ili njegovi desetinari." 1 Ova desetina je ponovo uvedena pod utjecajem pape u Avignonu koji je u tada vodio borbe protiv heretika, s tim da je jedan dio prihoda od desetine ostajao Karlu I. Robertu za suzbijanje bosanskih patarena.
U Hrvatskoj ban Mikac zapravo da i nije imao vlasti. Ona je bila gotovo sva u rukama kneza Nelipića kojem su potporu davali Mlečani, naravno kada je to njima bilo u interesu. Bribirski knezovi Šubići započeli su snažnije ugrožavati Nelipića uz kojeg je stala Venecija i dalmatinski gradovi pod njenom vlašću, Split, Šibenik i Trogir. Nakon sklapanja mira izmedu Mladena III. i kneza Nelipića 1333., nakon opsade Klisa, Šubići nastupaju kao protivnici samog kralja, te uz mletačku pomoć brinu se da knez Nelipić ne ojača previše. Mirno stanje među hrvatskim plemićima nije dugo trajalo. Nakon privremenog gubitka Ostrovice, koju su Šubići morali novcem vratiti od kneza Nelipića, 1338. g. uz protivnike Nelipića stali su i Kurjakovići, dugogodišnji njegovi saveznici. Na molbe dijela hrvatskog plemstva, čiji su poslanici bili kod Karla I. Roberta, da povede vojsku u Hrvatsku i uspostavi svoju vlast, kralj se ipak nije odazvao. Štoviše, Šubići su se otada pouzdavali u Mlečane i dalmatinske gradove. Ugarsko-hrvatski kralj Karlo I. Robert uveo je novine u područjima kojima je vladao. U vanjskom nastupu uzor mu je bio dvor francuskih vladara, prema čijem modelu je i dao izgraditi dvor u Višegradu. On je reformirao vojsku i sudstvo, Ugarsku je financijski unaprijedio, uveo je zemljišni porez, te uveo kovanje novca zabranivši upotrebu stranih novaca. Tako je završila vladavina prvog Anžuvinca na ugarskohrvatskom prijestolju, uz sređenost i napredak na jednoj, i sukobe na drugoj strani kraljevstva. Problem Hrvatske i Dalmacije Karlo I. Robert nikada nije, kako se vidi, stigao riješiti te su problemi i sukobi u tom dijelu ugarsko-hrvatskog kraljevstva ostali neriješeni, a to je kao jedan od primarnih zadaća čekalo novog kralja, Karlova nasljednika, Ludovika I.
pročitajte još: pdf file
pročitajte još: o Stjepanu II. Kotromaniću
novija saznanja: članak Zadarskog lista
Pročitajte još: nešto o kraljici Jeleni, ženi kralja Ludovika I.
Pročitajte još: O Zadarskom miru
Post je objavljen 09.02.2009. u 23:43 sati.