Bila je jako mlada, samo dvadeset godina. Prava latino ljepotica. Duge crne kose, bademastih smeđih očiju, tena obojanog toplim južnjačkim suncem. Život je pred njom bio kao cvijet koji tek što se trebao otvoriti u svoj svojoj punini i ljepoti. U mladosti, radosti, smijehu, prijateljima, ljubavima, braku, djeci, svakodnevnici... Ali njezin život nikada nije procvjetao. Ni tada, ni poslije.
Zbog fatalnih ozljeda u automobilskoj nesreći pala je u komu. Stradala je u siječnju 1992. godine. Od tada se više nije budila.
Pretvorila se u biljku koja vegetira. U biće koje živi samo na instrumentima koji je okružuju. Hranili je kroz igle. Praznili je kroz katetere. Prevrtali je u krevetu da ne dobije rane. Šišali joj kosu, rezali nokte, prali je. Održavali je na životu, otimali je od smrti. Liječnička etika nalaže da se za pacijenta treba boriti sve dok pokazuje i najmanje znake života. Medicinska "tehnologija i dostignuća" dvadesetiprvog stoljeća. Koja čovjeku oduzima pravo na dostojanstveni odlazak s ovog svijeta. Koja je smisao sama sebi.
Igramo se Boga. Ali pri tome zaboravljamo da je i smrt od Njega, a ne samo život. Ne znamo gdje povući granice. Idemo u krajnosti. Milijuni dolara u svijetu potrošeni na aparate, lijekove i osoblje za produženje patnje. Milijuni dolara koji su mogli nahraniti, skućiti, obući (još uvijek) žive. A onda se njezin otac na Vrhovnom sudu izborio za pravo na njezinu smrt. Prevežena je u jednu kliniku koja je pristala izvesti eutanaziju. Zapravo samo dopustiti da se okonča to besmisleno trajanje.
Očeva odluka i sudska odluka izazvale su )očekivano) zgražanje i osudu Katoličke crkve, kao i mnogih deklariranih protivnika eutanazije.
Oni bi, naime, na njezinom mjestu i dalje htjeli "živjeti"...
Post je objavljen 09.02.2009. u 20:06 sati.