Sada je stvarno gotovo, izbrisao me iz svoga života... Izbrisao me s msna, izbrisao me s facebooka... izbrisao me iz života...
Kaže da me voli i da će me još dugo voljeti... ali ne znam koliko je to sada bitno. I je li to stvarno ljubav ili samo navika??? Da se volimo mislim da nebi ni završilo... a možda ljubav nije dovoljna? Možda jednostavno ne znamo funkcionirati zajedno? Ne znam, ali žao mi je što je gotovo... tužna sam i boli me... znam da iza kiše dolazi sunce, ali ne znam koliko ce mu trebati da svane...
Zatvaram oči i samo se pojave slike... slike njega onog prvog dana kada smo se upoznali na veterini, slika nas na prvim kavama, slika nas na moru, slika nas dok me ljubi, još gotovo da mogu osjetiti njegove usne, njegove dodire, zagrljaje, miris... Vidim njegove predivne plave oči, njegov predivan osmijeh... osjećam da se i ja lagano smješkam dok se prisjećam svega toga... a onda naviru ružna sjećanja i počinjem osjećati duboku bol koja me razdire, suze počinju kliziti niz moje lice, tople su i škakljaju me, podsjećaju me na njega kada me škakljao i to opet izmamljuje osmijeh na mome licu... krenem obristi suze i opet me obuzmu bolna sjećanja... ne želim imati ružna sjećanja, ali bojim se i lijepih, bojim se da ga neću moći preboljeti ako mi ostane samo dobro u sjećanju... borim se sama sa sobom... nadam se da ću izaći iz nje kao pobjednik i da će mi svanuti sunce...
Ne nadam se povratku iako ga duboku u sebi iščekujem i osjećam taj nemir u sebi zbog te neke male nade koja tinja u meni da ce se vratiti i da ce napokon sve biti kako treba, ali opet, bojim se da tako ne može i neće biti...
Izgubljena sam u samoj sebi, u svojim mislima i osjećajima, trebam nečiju ruku koja će me izvući iz svega...
Post je objavljen 09.02.2009. u 04:02 sati.