Opet me pucaju suicidalne misli i ona zvijer ponora koja vrišti da bude oslobodjena.Unutar svijesti i unutar malog kutka ludosti ona vrišti na mene i potiče ubogu epohu ništice da skrola svoju besvijest na samo dno nepostojanja,ona želi.Kako sam zaboravio na toplinu svjetlosti...uživam u tmini,uživam u mraku i osjećam nepodnošljivu jebenu ugodu u tome...kako je samo došlo do toga,kako sam zamijenio svjetlost za tminu.U mraku se osjećam ugodno i ispu njeno a u svjetlosti gubim značaj samoga sebe,kako je došlo do svega toga.Koje misli su uzrokovale superiornu patnju bezvrijednog stvora,koja ideja i koja riječ je uzrok patnje....ne znam.Pokušavam izaći iz svijesti i protumačiti laž koja me godinama proganja,kao slijepi psihijatar proniknuti u samu srž problema i terapiju odrediti za ubogu budalu...lijepo i smisleno pljunuti na vlastiti život.Kao nakaza teturam u snovima i hranim se riječju unakaženog gospoda,trunem uzaludno,ne razmišljam o posljedicama uzaludnoga,nestajem,prestajem,porinut i zabrinut zbog prolazne gluposti,Osjećam san,osjećam jačinu spontane tvari,sofisticirane težnje ka nepremostivom nivou ludosti...Lažem,moj život je laž,znam to,rekli su mi to veliki neoprostivi demoni koji postoje u dnu ničega,znam da sam lažan i znam da nema pomoći za ozeblu dušu koja i ne traži pomoć,prihvaćam vlastitu patnju i uživam u tome..o da jebeno uživam dok razmišljam o nestanku svijesti,o logici ništavila.Želim samo vrisnuti i pokušati izdvojiti frekvenciju titraja i obrazložiti demonima smisao nepostojeće patnje,objasniti iskonsku bol postojanja,želim samo vrisnuti u noć i zaboraviti na sve.Zaboraviti na bezvrijedno postojanje,zaboraviti na svaki udisaj ludosti i nestati u prelijepoj ništici,stvoritelju reći ne postojiš,nisi nikada niti postojao u meni,samo tmurna naznaka tvoje dvoličnosti jeca.
Post je objavljen 09.02.2009. u 01:29 sati.