Marketing
U bolnici
E, danas je kumpar Špiro svršio u bolnicu. ( pokvareni Điđi bi rekao, bolje i u bolnici, nago nikako.)
Ne ćuti se dobro. Uskvasao, napuhao se, poblidio. Traje to, doduše, dulje vrijeme, jerbo nije imao mjere u piću, pustio je da ga "voda nosi". Samoća mu je saveznik i ljubavnica. Tuga se udomaćila u njegovom tijelu. Na spomen doktora, odmahnuo bi rukom, pognuo glavu i okrenuo se odlazeći. Dobacio bi pun gnjeva, dišperan, razočaran, kao da nekome prkosi.
- Dook iiimam trošit ću, koo ga jeebe.- Često bi to ponavljao, a imao je što trošiti. Pored onoga što mu je ostalo od, davno preminule žene, imao je i mirovinu branitelja, iz domovinskog rata. Imao je što trošiti, imao je. I, evo, dopalo me da ga spremim u bolnicu. Stari mu pomrli, braće nema, a ko će. Ja, njegov kumpar, a taman je zakoračila dvijeiljadedeveta.
Sjedim u čekaonici, i vrtim film. Poneka sličica zastane, otvori se, pa me nasmije. Onda u slijedećoj, zamagli se ekran. K vragu i sjećanje, valjda zato i pijemo, da zaboravimo, a onda zaboravimo stat.
Kako rekoh, sretno su živili dvije godine, i ostade Špiro udovac. Imućni udovac. Ne mogu reći, bogat. Jer, bogastvo je nešto drugo, nešto kad si zadovoljan, zdrav i sretan, a ovo je biti imućan. A tek mu je bilo dvadesetosam godina. Onda su pukle priče, kako je starka umrla od seksa, ( ne ono da se strmopizdi sa skalina) od zadovoljstva, i pričalo se da je imao neku ružnu naviku da je škaklja, ili golica, kako oćete, i da je od toga zgasnula. Meni nije nikada tako nešto pričao, pa i ne znam pravu istinu. Tako da je sve ostalo na pričama. Ma neću o njegovim uncutarijama pričati dok ne ozdravi, nije način. Ali mi pade na pamet njegov pokojni tata. Tvrdoglava mazgurina, kad zajuni nešto, može potop, potres, oganj, dimit i lampat, ali ono što je naumio on će učinit. Moralo je kod njega biti sve najbolje, najviše, najjače, najbrže, i tako dalje.
On bješe dvadeseto godište, dvadesetog stoljeća, a žena mu dvije godine mlađa.
Sedamdesetih godina, kad je cvjetala gradnja, nikle su i nove grobnice. Podižu se spomenici, pišu epitafi, stavljaju golubice, vaze, nema kraja ljudskoj mašti i glupostima. E, ali on mora biti poseban, pa je obišao sva groblja i mjerio visinu spomenika, i onda naručio od najvećeg, viši za deset cm? Dao je uklesat svoje ime, ženino ime i godine rođenja, pa crtica i broj jedan devet ( 19..), da bude lakše uklesat još ona dva što su ostala, kad zgasnu.
No, i on i žena požive po osamdesetišest godina. Dakle, koncem dvijeiljadepete on, a ona dvijeisedme. Prevario se čovjek, na obostrano zadovoljstvo. Ali, na spomeniku ostade jedan devet, i dandanas.
*
Ostao je na internom odjelu. Meni je dao ključeve vile, od glisera sam imao, i koristio ga kao svoj. Sjeo sam pored njega na postelji i gledali smo se, gledali i pričali, pričali a nismo otvorili usta. Preko, već vremešnih lica, trčale su godine. Sjene su ustupale mjesto jedna drugoj. Sjećanja su odašiljala svoje sličice, i gledale se u oku kao na displeju. Nije bilo suza, ako bi se i nazrelo štogod vlažno, to je bio pot ili rosa, jer, muški ne plaču? Sa čašama smo bili raskošni, a na suzama škrti. Bila je to priča sjete,…. nedovršene pjesme. Onaj grop što je stajao u grlu, pretvorio se u buket. Oko bi malo zaigralo, ali bi se brzo umirilo, bili smo na prvoj crti…. Ustao sam, mahnuli smo si rukom, pa sam izašo.
Nakon dva dana odveli smo ga za Zagreb. Kažu, nada umire poslednja. Da ona će živiti i poslije njega, za nekoga drugo.
Post je objavljen 08.02.2009. u 22:16 sati.