Danas je Tu bi Shvat , praznik drveca. Obiljezava se svake godine petnaestog dana mjeseca Svat ("tu" od tet=9, "bi" od vav=6; 9+6=15) najrazlicitijim aktivnostima kojima je cilj ocuvanje prirode.To je vrijeme sadnje stabala, pa se organiziraju dobrovoljne akcije posumljavanja, a u mojo banci su odlucili podijeliti svim radnicima kutije za odlaganje papira koji ce ici u reciklazu.
I dok iz objasnjenja prilozenog kutiji citam sta sve jedno stablo tijekom godine ucini:
-procisti 100.000 m3 oneciscenog zraka
-apsorbira 20 kg prasine i preraditi 20 tona ugljicnog dioksida
-upije 80 kg oneciscevaca ukljuciv otrovne metale
-omogucava zivot brojnim zivim bicima u svojoj okolici
-proizvodi 700 kg kisika
-pomaze u spustanju ljetnjih temperatura do 4 stupnja
-sluzi kao obitavaliste desetcima ptica
-guta zemne otpatke
-smanjuje stete od zemljotresa
prisjecam se price koju sam upravo jucer cuo u emisiji koju vodi Avi Edgar na nezaobilaznom progromu "Bet" izraelskog radija. Pricao je Avi o stablu koje se je samotno razvijalo pored naselja dok nije dosao mali djecak i poceo se igrati pod njegovom krosnjom, penjati uz deblo, ljuljati na granama i jesti plodove. Djecak se je vracao svakodnevno i uzivao u svojoj igri, a s njime je uzivalo i stablo pruzajuci mu svu ugodnost i njeznost. Godinama je trajala ta uzajama ljubav, dok se jednog dana djecak, vec podobrano odrastao, nije pozalio stablu da mu treba novac. Stablo je razmislilo i reklo da ono novaca nema, ali on moze ubrati sve njegove ukusne plodove, odnjeti ih na trg i tamo prodati za dobar novac. Djecak je poslusao i otisao sa plodovima kojima se do sada samo on sladio na trg i ostvario dobru zaradu. Vrijeme je prolazilo i djecak se nije vracao pod stablo i ono je u tisini tugovalo, ceznulo za trenucima koje su zajedno proveli.
I jednog dana on se je pojavio tuzan i zamiljen. Stablo mu je veselo reklo: "Popni se ne mene, djecace! Zaljuljaj se na mojim granama i osladi slatkim plodovima!" "Ne, nemam vremena, ja sam jako zauzet, imam puno posla i treba mi kuca, a ne znam kako da dodjem do nje" - odgovorio je.
Stablo je opet razmislilo i reklo kako ono nema kucu, ali ako on zeli moze potkresati njegove grane i od njih naparviti najbolju gradju i njome sagraditi sebi kucu. I on je poslusao i otisao ostavivsi iz sebe visoko usamljeno deblo da strsi usred polja i tuguje godinama prizeljkujuci djecakov povratak. A ovaj se dugo, dugo nije vracao. A, kada se je pojavio, stablo se je razveselilo ocekujuci da ce se konacno posvetiti jedan drugome. Ali, djecak, sada vec odrastao covjek, rekao mu je zalosno da nema zelje za igranjem, ali da mu je dosadno i da bio htio ploviti morima, vidjeti strane zemlje, ali da nema broda kojim bi to ostvario.
Stablo nije dugo razmiljalo videci svoga "djecaka" tako tuznog: "Odrezi moje deblo i od njega si mozes napraviti najbolju ladju kojom ces oploviti svijet" - reklo je. I na livadi je ostao samo jedan veliki panj koji je godinama pokusavao nadvisiti travu i korov koji su ga okruzivali, nostalgicno pogledavajuci hoce li se "djecak" opet pojaviti. A njega nije bilo; svojom je jahtom oplovio sva zala do kojih se moglo doci, a kada je star i poguren opet stajao na mjestu koje je nekad toliko volio, "stablo" mu je reklo: "Djecace, dobro dosao, ali nemam ti vise sta ponuditi!", a ovaj, onako sav skrusen odgovori: "Meni vise nista ne treba, ja sam jako, jako umoran i treba mi samo dobro mjesto za odmor!", te sjedne na prostrani panj!
I "stablo" bi opet zadovoljno!
Post je objavljen 09.02.2009. u 00:11 sati.