Jesmo li baš stvarno društvo svađe i obranaštva?
Sve same svađe i prepucavanja oko nas. Ne polemike, ne argumenti, nego baš svađe. Nema šanse da itko u javnom djelovanju, osobito ako je na „položaju“ prizna grešku, neispravnu procjenu, nedostatak prethodne analize, propust, previd, bilo što.
Svejedno vam je koju scenu promotrite: književnu, obrazovnu, političku ili naprosto javnu.
Nema govora o tome da ijedna osoba ustane i kaže: da, to i to smo propustili, pogriješili, krivo prosudili, ili jednostavno krivo učinili.
Ne govorim o kriminalu jer o tome se nema što govoriti. Ne govorim ni o Smiljku Sokolu i definiciji imovine i sličnim bijednim akcijama.
Govorim o greškama i propustima koji su učinili štetu, a bez namjere da se prevari ili zloupotrijebi.
Jednostavno, nema tko da kaže: žao mi je, pogriješio sam; moramo popraviti.
Evo par možda nasumičnih primjera.
Političar i HDZ-ov zakonodavni mag V. Šeks skupa sa saborskom većinom je izmađijao izbor S. Banić u Ustavni sud RH. Pokazalo se da je bilo grešaka Pokazalo se da je saborska većina hinila da je gluha i neupućena u činjenice koje je opozicija iznosila. Sad se dokazalo da su bili u krivu. Reakcije su u rasponu od nepostojećih do nemuštih. Ispriku nismo čuli.
Spomenuta S. Banić je na prigovore opozicionara govorila da su to besmislice. Sad se vidi da i nisu baš sasvim. Isprike opet nema.
Šef HGK Nadan Vidošević je još u prosincu govorio da krize nema. Te organizirao solidan blagdanski domjenak unatoč svemu. Sad kaže da se iz krize nećemo izvući u narednih 10 godina. Objašnjenja, a kamoli isprike nema.
Štetnih ugovora koje su sklopila ministarstva, agencije i razna tijela Vlade RH ima ko u priči (Bechtel, Slavonska/Hypo banka u Osijeku etc). O ratu, Haagu, i privatizaciji bolje da i ne započinjemo. Možda u svim takvim štetnim djelovanjima i nije uvijek na djelu bio kriminal.
Uostalom, koliko se poznajemo, greške su i vjerojatnije od zle namjere. Znate i sami da ima dana kad se čudimo da voda uopće teče iz slavina, smeće se odvozi, struja nađe put do naših utičnica – toliko traljavo radimo da ove pojave ponekad graniče s čudom. A skoro nikad se nitko nije ispričao.
G. Višnjić se opet oglasio s nekim pismom u kojem sad kaže nešto što nije želio. Kaže da je pismo bilo namijenjeno novinarki G. Vukres, a ne javnosti. Pismo je ipak vidjelo svjetlo dana. Ako je pismo bilo privatno, spomenuta novinarka je gadno zeznula. Ako je pismo igralo ulogu intervjua, G. Višnjić je opet gadno zabrljao. Isprike nema niti s jedne strane.
Uprava Plive zajedno s Nadzornim odborom je vrlo gadno zeznula. Vrlo gadno; raskrčmilo se nevjerojatno brzo i novac, i ime, i položaj, evo sad će i radna mjesta. Nikome ne pada na pamet da kaže da je u ičemu pogriješio. A ako se ne varam, bila je vrlo lukrativna pozicija sjediti u Nadzornom odboru Plive. Uprava i Nadzorni odbor su zasad bezgrešni.
Ministarstvo ZOS je lani gadno pogriješilo s državnom maturom. I sad se mnogo brlja. Povrh toga, brlja se i s novim kurikulumima, osobito s etikom, religijom i sl. Vidimo samo prepucavanja, nigdje ničije greške.
Sa Zagrebačkom Arenom ne štima i ne štima. Nitko živ da kaže krivi smo za to i to.
Novi zdravstveni zakon prepun je rupa i nedoumica. Nerazumljivosti za građane, nerazumnosti za liječnike, nelogičnosti i nedorađenih detalja. Nema glasa da je netko nešto previdio te se ispričava javnosti.
Primjera i većih i važnijih sjetit će i sami. Na tvrdim da su ovi navedeni baš pravi. No, ono što je zanimljivo jest to da živog krivca jednostavno nema. Nema. U našoj kulturi jednostavno ne postoji ideja o priznavanju pogreške.
Dosta je jasno da onaj tko griješi iz koristoljublja i kome položaj, beneficije i sve što postoji o tome ovise, priznati neće. Gdje su ostali? Postoji li neki ministar ili državni tajnik ili sabornik ili nadzornik koji bi rekao: tu smo zabrljali, sad ćemo uprijeti sve snage da ispravimo.
Već znam: to bi se onda nazvalo demagogijom. Ali stvarno; ima li ikoga na javnoj funkciji, posebno u politici, tko će priznati grešku i istovremeno znati da će je moći popraviti s istog položaja. Ili već živimo u tako zatrovanom društvu u kojem priznaj pogrešku i leti glava. Ili barem položaj.
Na taj način mi vrlo direktno upravo betoniramo neodgovornost, nemar i neznanje. Sistemska udaljenost od korupcije je manja od epsilon. Ma i od delta!
Sve što smo kao civilizacija naučili, naučili smo metodom pokušaja i pogrešaka. Vi i ja pogriješimo na svojim poslovima bar jednom na mjesec. Uglavnom smo na svojim radnim mjestima i dalje. Ponekad grešku otkrije netko drugi, ponekad i mi sami. Nit se zbog toga samoubijamo kao Japanci, nit se pravimo blesavi. Nekako tražimo razumni izlaz. Samo u javnom životu izgleda da su svi nepogrešivi.
Kad bismo nekim čudom čuli kojeg ministra ili političara da mirno i pribrano kaže: da, to je bila pogreška, bio/bila sam u krivu, analize su bile površne, nadanja naivna, pažnja nedovoljna, možda bismo pomislili da se radi o poštenom čovjeku, dali bismo mu valjda neki moralni kredit. Pogledali što i kako dalje ta osoba čini. Cijenili još više ako uočimo trud i napor. Ali, jok! Nema.
Ili su svi koji javno djeluju tako tašti i svadljive ćudi, ili dobro znaju da i kad načine grešku koja je samo greška, da ispod i pored toga ima ohoho dodatnog štofa. Ili je kombinacija obojeg.
Što god da je i dok god je tako, naprijed nećemo.
PS
Posuđujem naslov od predivnog jingla sa stojedinice. Zašto ga više nema?
Post je objavljen 07.02.2009. u 22:44 sati.