Marketing
Post s razlogom
Volim povremeno čitati putopise u kojima pisac lako i pitko piše o povijesti i sadašnjosti krajeva po kojima luta. Lutam s njim, upijam ljepotu, povijesno bogatstvo i oduševljavam se slikama i opisima mjesta u kojima nisam bio i o kojima tako malo znam.
Moje misli počinju svoj ples bez kontrole. Daju život piščevim opisima prirode, građevina, ljudi, a onda se odjednom usmjeravaju prema dobro znanim doživljajima i već viđenim pejzažima. Pogađate, ponukan nedavnim nestankom četvorice svojih bivših kolega pilota, u mislima gledam našu zemlju iz zraka. Sjećanja u nezadrživim valovima nadiru, guraju se, preklapaju i bore za prvu poziciju. Svojom ljepotom, sadržajem i izazvanim emocijama pokušavaju i na kraju uspijevaju obuzeti cijelo moje biće.
Pokazuju mi kako sam iz perspektive dostupne malom broju ljudi gledao i doživljavao ljepotu i bogatstvo krajeva iznad kojih sam letio. Vidim ponovno: Ogulin i nad njime Klek (legendarno okupljalište vještica), slapove i jezera Plitvica, Livno podno litice s koje su Turci provjeravali snagu majčinskih nagona i osjećaja, Velebit – tog grandioznog starca ogromne snage, stjenovite povijesti…
Planinske livade
Danas pobjedu odnosi Velebit. Uselio se u moje misli svom svojom veličinom i predložio šetnju zračnim masama nad sobom. Ponosno mi pokazuje svoju sliku pod kapom. Jedina je to planina svijeta koja se ponosi svojom kapom – za burnog vremena nakupi on gomilu oblaka poput kape koja se povremeno otkida i plovi prema moru. Planina je to s bezbroj lica: Vaganjski vrh, Babin kuk, Alan pod snijegom, Zelenilo ličke strane, sivilo krševitih stijena koje vjetar s mora stoljećima zasipa solju, Stap što usamljenički para nebo, stijene koje strmo uranjaju u morsko plavetnilo, crveni vrhovi obasjani suncem na zalasku…
Planina je to i s onim nepoželjnim i okrutnim bićem koje ne oprašta pogrešku, koje ne trpi i ne oprašta igru s životom i koje vrlo skupo naplaćuje neovlašteno zadiranje u svoju ljepotu...
Zavižanska panorama prema moru
Imate li sreće poletjeti u zoru, prije izlaska sunca, i krenete li uzduž gorostasa, iznenadit će vas Rujno. Usred krševitog sivila i kamene tmine, skrivena od pogleda, dostupna samo rijetkima i pticama, pruža se malena, zelena visoravan koja se samozadovoljno kupa u zracima jutarnjeg Sunca. Zeleni plato okružen je visokim stijenama koje poput savršenih prapovijesnih stražara brane pogled i neovlašteni ulazak u njenu nedirnutu ljepotu. Svjedok da su ljudi ipak i ovdje dospjeli i ostavili svoj neizbrisiv trag nalazi se na samom ulazu s morske strane. Odolijeva tu jedna ruševina koja je, pretpostavljam, nekad bila sklonište ljudima i stoci. U trenutcima zanosa privlačila me ta dolina da je pogledam iz nešto bliže perspektive. Prešao bih u «brišući» let i uz lupanje srca u grlu uputio bih nekoliko kratkih pogleda toj ljepoti. I ovdje tragovi ljudi i njihovih aktivnosti: nekoliko torova i ovce koje uplašene grmljavinom aviona bezglavo trče u svim pravcima.
Pogled sa Zavižana
Nažalost premalo je ovo prostora i preskromne su moje literarne sposobnosti da dočaram svu ljepotu i emocije izazvane sjećanjem na ovog gorostasa, na njegova leđa koja savršenom linijom prate more i ogledaju se u njemu; sjećanjem na Paklenicu, lijepu i okrutnu, u kojoj možete zaviriti u samu nutrinu Velebita; sjećanjem na Vratnik i Mali Alan kojima planina iskazuje svoju želju za druženjem i ljudskom toplinom; sjećanjem na Vaganjski vrh kojim planina pokazuje da se družiti s nebom mogu samo odabrani...
Ne bih ovdje spekulirao i nagađao o nestanku četvorice vrlo iskusnih pilota, ali bojim se da je opet onaj famozni "ljudski faktor" ponovno uzeo svoj danak.
Fotografije su preuzete ovdje: Nacionalni park Sjeverni Velebit
Post je objavljen 07.02.2009. u 18:10 sati.