Što je to, pitam se posljednjih dana! Može li netko tko je više puta osjetio nož u leđima i dalje vjerovati ljudima? Ne znam, tražim odgovor svuda… mogu li ga i dobiti? Ljudi… mrzim ih! No koja korist od mržnje? Time si samo razjedam srce, a duša mi je opet pusta. Imam li uopće dušu, ima li je osoba koju volim, koja me tako ubija? Moje riječi ništa ne vrijede, bolje šutim. Svoje misli i osjećaje govorim samo onima koji me žele čuti, ali bojim se da više nema takvih ljudi. Da li ih je ikad uopće bilo u mom životu? Lutam… tražim nepostojeće, nadam se nemogućem. Zašto me svi lažu?... ljudi su obične kukavice! Želja za osvetom… taj gorak osjećaj koji nosim u sebi. Postaje pretežak za mene. Možda mi suze pomognu, puštam ih, neka teku… ja ih pijem… no, vrijedi li plakati? Suze nisu lijek… izvana jaka, a unutra totalno slomljena, to sam ja... Moje srce je puno otrova. Taj otrov je sladak. Osjećam kako me ubija. Sjećam se… nekad sam voljela, razočarala sam se, krenula sam dalje. Srce mi je bilo ranjeno i počelo se oporavljati, ali je sudbina bila okrutna prema meni, uništila me do kraja. Cijeli moj svijet se srušio, sve lijepo se raspalo u milijun komadića, više nemam nikoga, gubim volju za životom… hladne ruke svakoga dana, tijelo drhti, više ne osjećam toplinu sunca. Svake noći sve usamljenija, moj put je mračan… bol je sve jača i veća. Više nemam osjećaja nizašto. Samo jedno me drži, nada… I dalje se nadam, barem još jednom želim osjetiti toplinu zagrljaja voljene osobe, otisak nečijih usana na mojima. Nekoga tko me iskreno voli, tko daje život za mene. Misli li tko na mene kad sunce zađe i mjesec izađe, kad moje srce počne krvariti odbačeno od svih… Kakav je to osjećaj biti voljen…?
Post je objavljen 07.02.2009. u 10:52 sati.