Marketing
Novi početak?
Novi početak... nekako ironično i ofucano. Stalno započinjem nešto novo, a tako rado bi se vratila poznatom. Kažu za nas blizance po horoskopu da nismo takvi, da stalno žudimo za avanturama, da nam treba drugačije, da nam treba pokret, skitanje. Kad samo pomislim na te riječi sledi mi se krv u žilama, kamo li kad pogledam dublje...
Uvijek sam smatrala da se odnosi mogu popravljat ukoliko se radi o dvije normalne osobe (ma što god da ta riječ značila), a sad se često pitam griješim li i ako griješim, kako to ispravit. Ili čak ustrajati u svom? Slatki su počeci...drhte ruke, leptira more jedno u trbuhu, osmijeh ne silazi sa usana. Ne treba mnogo za sreču i zadovoljstvo. Svaki poljubac vodi među oblake, zavrti glavom poput vožnje ringišpilom, svaki dodir povuće tisuće trnaca koji negdje od guze idu leđima kao vojska mravića. Najbolji smo tad jedno za drugo, ne vidimo druge, ne vjerujemo nikome više, predivni smo si, najuzbudljiviji.............. Onda se polako smire strasti, al još su tu. I jedna strana je uvijek ponosna na ono što ima, i nakon godina uz isto može osjetiti "isti ringišpil" kao prvi put. Jedno vjeruje u ljubav, vjeruje da se treba potrudit, i trudit i uvijek iznova se borit. A zašto je usamljeno to -jedno-? Gdje nestaje par, tim, ekipa, duo? Kuda krene ono drugo i gdje su mu oni trnci i onaj ponos kad u šetnji uhvati svoje voljeno za ruku? Ma, ostat će još ljubavi, ili onoga što se smatralo ljubavlju a zapravo je navika i nesposobnost ostaviti, trudit se i što već.
Nedavno sam pisala poznanici nešto. Opet me uhvatila ona bol u grudima, a u grlu je zapela zdjela s knedlima a ne jedan. Pitala sam ju nešto i još uvijek željno očekujem odgovor jer je iskusnija i dobro "baždarena" životom.
"Zar su ljudi uistinu tako plitki...ne znam, ljudi, muškarci, pa i sve više žena? Može li se takvo što prihvatiti u nekom stadiju života i postat takav ili smo mi ovakvi istovremeno toliko bogati za ovo što imamo, što volimo i ne stavljamo točku, ne bacamo dio života u smeće a istovremeno zakinuti za ono što imaju oni koji kroče kroz život ne okrećući se i zaboravljajući??? Samo, pitam se da li i u sretnoj fazi života oni uistinu vole ili doživljavaju kratkotrajno zadovoljstvo kao kad stave kockicu čokolade u usta. A zatim....zatim kad se izgubi okus čokolade, zaborave da su je jeli i uživali u njoj. Probave ju i izbace iz sebe kao da je nikad nije ni bilo."
Svaki dan se nešto pitam i sve mi ostaje neodgovoreno. Ponekad se upustim u razgovor s poznanicima i postavim im ta pitanja. Dobijem natrag smiješne odgovore- kompliciram, previše analiziram, filozofiram itd. Osjećam se glupo tad. Otvorila sam im dušu, nisam tražila riješenje. Možda sam naporna? Možda sam bila svima koji su u jednom trenutku odlučili dignut ruke od mene pa čak i otići iz mog života... ljubavi, prijatelji, roditelji, poznanici, psi. I opet se pitam i pitam i pitam i prejudiciram svoju krivnju. Utjehu nađem negdje između dva jastuka, a najbolje godine odlaze u pitanjima i suzama skupa s onima koje želim natrag..........
Post je objavljen 06.02.2009. u 21:43 sati.