Ja sam također već često puta kazao da ima u duši jedna moć koju ne dotiču ni vrijeme ni tijelo: ona istječe iz duha i ostaje u duhu i sasvim je duhovna. U toj moći Bog je sasvim tako bujno zelen i rascvjetan u svoj radosti i svoj slavi kao što je u samomu sebi. Tu je tako veličanstvena (divna) radost i tako nepojmljivo velika radost da o njoj nitko ne može iscrpno zboriti. Jer vječni Otac rađa svoga vječnog Sina u ovoj moći bez prestanka, tako da ova moć Sina Očeva i sebe samu kao istog Sina u jedinstvenoj moći su-porađa.
Kad bi neki čovjek posjedovao čitavo kraljevstvo ili sve imanje svijeta i predao to čisto radi Boga, a onda Bog njemu dao da trpi toliko koliko je ikada nekom čovjeku dao, pa on sve to trpio do svoje smrti, i onda ga Bog jedanput samo jednim pogledom pustio da pogleda kakav je on u ovoj moći: - njegova bi radost bila tako velika da bi svega tog trpljenja i tog siromaštva bilo još premalo.
Da, kada mu čak Bog nakon toga nikad više ne bi dao kraljevstva nebeskoga, on bi ipak bio primio (i) preveliku nagradu za sve što je ikad pretrpio; jer Bog je u ovoj moći kao u vječnom sada. Kad bi duh bio uvijek s Bogom u ovoj moći sjedinjen, čovjek ne bi mogao ostarjeti; jer ono sada u kojem je Bog stvorio prvoga čovjeka, i ono sada u kojem će nestati posljednji čovjek, te ovo sada u kojem ja govorim, u Bogu su jednaki i nisu
ništa nego jedno Sada.
Sad pogledajte, ovaj čovjek prebiva u jednom svjetlu s Bogom; zato u njemu nema ni trpljenja ni vremenskog slijeda, nego trajno jednaka vječnost. Ovom je čovjeku zaista uzeto svako čuđenje i u njemu sve stvari stoje bitno. Stoga on ne prima ništa novo od budućih stvari niti od bilo kojeg »slučaja«, jer on prebiva u jednomu sada, uvijek bez prestanka novom. Takva je božanska uzvišenost u ovoj moći.
Meister Eckhart
Post je objavljen 06.02.2009. u 07:45 sati.