Pregled posta

TITOVA SURADNJA S NJEMAČKIM NACISTIMA DRUGI DIO

CENZURIRANA POVIJESNA ISTINA O "TITU"

Desetljećima nakon Drugog svjetskog rata su stanovnici socijalističke Titove Jugoslavije u pravilu, uglavnom i u velikoj većini slijepo vjerovali u druga Tita, čak su ga od milja zvali po njegovom trećem nadimku „Tito“ koji je kao zaporku dobio od terorističke organizacije Komunistička internacionala (skraćeno Kominterna) koji je Josip Broz počeo koristiti umjesto kodnoga imena „Valter“ pod kojim se u svijetu ljevice kompromitirao kroz doušnički rad za sovjetsku tajnu policiju NKVD kojoj je pisao lažne karakteristike o njegovim drugovima iz politbiroa i Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, nazivajući svoje najbolje dojučerašnje drugove pogrdnim etiketama i optužbama da su navodno „fašistički špijuni“ ili „trockisti“.

Neki od prozvanih i nevino optuženih su prema kumrovečkom bravaru bili, inače, pravi dobrotvori, kao primjerice generalni sekretar politbiroa CK KPJ, Josip Čižinski, poznat pod zaporkom „Gorkič“, koji ga je preporučio za visoki položaj u komunističkoj partiji, a Brozov „španski“ suborac Vladimir Čopić, zapovjednik jedne oružane brigade dobrovoljaca u borbi protiv fašizma, uopće mu je omogućio dolazak u Moskvu i karijeru u aparatu Kominterne i svijetu komunizma. Sve njih i mnoge druge je Josip Broz „Fridrih Fridrihovič Valter Tito“ izdao kao Juda Iškariotski Isusa, radi pohlepe za vlašću i položajem čelnog čovjeka jugoslavenske komunističke partije.

Inače je Kominterna postavljala generalne sekretare komunističkih partija u Europi, jedino je generalnog sekretara politbiroa CK KPJ postavila sovjetska tajna služba NKVD, njen čelnik i masovni zločinac Berija, koji je u rangu Heinricha Himmlera, s tom razlikom da je Himmler ubojica za pisaćim stolom, dakle, odgovoran je po zapovjednoj hijerarhiji i naređenjima koja je izdavao i prosljeđivao nižim razinama u nacističkom zločinačkom sustavu, a Berija je osobno odlazio u sovjetske logore i tamo osobno ubijao logoraše, uz to što je bio ubojica za pisaćim stolom.

Konačni arbitar u postavljanju Josipa Broza „Valtera“ za šefa jugoslavenske komunističke partije bio je Staljin; dakle, titoisti se mogu „pohvalit“ da je njihova miljenika „Tita“ na tron bakanske filijale komunističke partije postavio najveći među najvećim zločincima od svih zločinaca u povijesti čovječanstva, a ne samo isticati kako se odupro Staljinu godine 1948, i pri tome prešutjeti motiv zašto se „odupro“!!!

Naime, nije se Tito odupro staljinizmu nego je pokazao neposluh da napusti položaj u partiji na koji ga je Staljin postavio 1939. godine, a pravi razlog za smjenu je Staljin imao, kao što je imao pravi razlog da upravo Josipa Broza instalira na čelo komunističke partije: Tito je nakon WWII vodio radikalnu politiku prema antifašističkim Zapadnim saveznicima, i prijetila je opasnost da Staljina i SSSR uvuče u vojni sukob sa Zapadom u situaciji kada Sovjeti još nisu imali atomsku bombu; zato je Staljin htio smijeniti Tita, i to bi titoisti konačno trebali prihvatiti kao činjenicu, a ne stvarati mit o Titovu otporu Staljinu nakon rezolucije Informbiroa, a taj mit širi povjesničar Tvrtko Jakovina, jedan od Titovih apologeta.

Osim „Valterove“ moskovske epizode su stvaratelji Titove bolje prošlosti preskočili u jugoslavenskoj titoističkoj (marksističkoj) historiografiji bitne detalje i momente Drugog svjetskog rata, pretvarajući tzv. 5. i 6. neprijateljsku ofenzivu u ep, ravan Ilijadi, majke ti, ali prešućujući što je čelnik ratnog politbiroa komunističke partije, partizanskog Vrhovng štaba, radio za vrijeme 5. i 6. „neprijateljske“. Stoga, idemo u 1943. godinu, godinu zvjezdanih trenutaka Titove suradnje s njemačkim nacistima koja se nastavila na zlatna vremena iz pakta Molotov – Ribbentrop od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941. kada su se u Beogradu na „sedeljkama“ družili gestapovci i vrhuška KPJ.

Hrvatsko ratište 1942./1943.

Godina 1943. na hrvatskom ratištu izgleda ovako: NDH je izgubila još od svog ionako, nakon Rimskih ugovora potpisanih 1941. po poglavniku Paveliću, okrnjenoga suvereniteta, naime, Reich je preuzeo brigu o vođenju vojnih operacija na području NDH, ali ne zato što su Nijemci bili zločesti pa su Hrvatima hjeli oduzeti ono što su im omogućili – nacionalni suverenitet i državu – nego radi nemara i oportunizma poglavnika ustaškog pokreta kojemu je važnije bilo ne naljutiti Mussolinia nego brinuti o nacionalnoj sigurnosti zemlje na čijem se čelu nalazio; naime, ako se vratimo nakratko u 1941. godinu, onda vidimo da je hrvatska policija razbila sve ćelije KPH, i da je komunistički ustanak doživio kolaps i totalnu propast. Dakle, NK Ustaša 1 : 0 FC Partizan; zatim je 1942. partizanski pokret na području NDH razbijen vojničkom pobjedom hrvatsko-njemačke kontraofenzive na Kozari kada je iz te bosanske prašume sprašeno pet Titovih brigada koje su, razbijene, potražile spas u talijanskoj zoni njemačko-talijanske vojne demarkacijske linije na potezu Karlovac – Foča, dakle, južo od te crte (hrvtaske snage su tada iznijele glavninu napora u pobjedi nad Titovim brigadama); tada je onaj koji je bio zadužen za nacionalnu sigurnost NDH, šef policije i tajne službe, Eugen Dido Kvaternik, predložio poglavniku progon razbijenih partizana u talijanskoj zoni, stavljanje ostataka Titovih jedinica ponovo u obruč i njihovo konačno vojničko, a time i političko uništenje; za taj zadatak je bilo spremno 40 tisuća hrvatskih vojnika, obučenih i naoružanih posljednjih mjeseci, motivirani na obranu Hrvatske od jugoslavenskih snaga i komunističke opasnosti; pored toga talijanska II armija nije više 1942. bila ona ista armija kao i 1941. godine, naime, Mussolini je svojoj okupacijskoj sili u Hrvatskoj, koja je formalno imala saveznički status, a neformalno podupirala srpske fašiste i jugoslavenske komuniste, morao oduzeti teško naoružanje i nekoliko divizija poslati na istočni front u Staljingrad i drugdje, tako da su hrvatske snage imale sjajnu priliku vratiti ona područja koja je talijanska II armija bila okupirala, a Italija anektirala, jer, od Kozare do Splita skoro da i nije bilo talijanske vojske, i teško da bi si Italija priuštila luksuz otvoreno vojnički napasti svog saveznika NDH, posebno i stoga što je Hitler jamčio opstanak Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, te je već Mussolinievo presizanje hrvatske obale bila kap koja je prelila čašu za Nijemce, i kako Talijani ne bi širili svoju interesnu sferu, Hitler je kroz NDH dao povući demarkacijsku liniju, i Talijanima na taj način pokazao gdje su granice do kojih smiju ići; uz to je u ljeto godine 1941. žurno krenulo njemačko naoružavanje hrvatske vojske; međutim, Pavelić je odbio plan Dide Kvaternika, i NDH je nakon Kozare izgubila inicijativu u ratu, i godine 1942. propustila bitku kojom bi partizansko pitanje bilo riješeno, a koje će se početkom 1943. pokazati kao najopasnije pitanje jer su Titove brigade u međuvremenu prerasle popunjavanjem najviše srpskog pučanstva, bosanskih Srba, u divizije, a to onda više nije mačji kašalj. Nijemci, koji u Pavelića, kao Mussolinieva eksponenta, nisu nikada ni imali povjerenja, početkom godine 1943. preuzimaju od nesposobnog i oportunističkog Pavelića partizansko pitanje u NDH u svoje ruke, i tako su nastale operacije Fall Weiss i Fall Schwarz (Bijeli i Crni pothvat). U nelakiranoj verziji, bez epskog uzdizanja „Neretve“ i „Sutjeske“, polugodišnja protupartizanska vojna kampanja osovinskih snaga izgledala je ovako:




Titovi pregovori s Wehrmachtom

Početkom 1943. njemačka, talijanska i hrvatska vojska prelaze u ofenzivu i tjeraju Titov štab iz zapadnih dijelova prema istočnoj Bosni kamo su partizani prvi puta bili prisiljeni na povlačenje nakon velikog poraza u hrvatsko-njemačkoj (kontra-)ofenzivi na Kozaru u lipnju 1942. godine.

Operacija Fall Weiss počela je žestoko, i partizani su se počeli iz zapadnih dijelova Bosne povlačiti prema njenim središnjim i istočnim dijelovima, prema Neretvi, i poslije prema Sutjesci.

U to vrijeme, u ožujku 1943. dolazi do pregovora između partizanskog Vrhovnog štaba i njemačke komande, o čemu nema gotovo ni riječi u službenoj povijesti partizanskog pokreta, ali zato u knjizi disidenta Titove Jugoslavije, nekadašnjega hardlinera i ideološkoga marksističkog fanatika, člana politbiroa CK KPJ, Milovana Đilasa, bliskog Titova suradnika i ratnoga druga, objavljena pod engleskim naslovom „Wartime“ (Vrijeme rata), u izdanju Martin Secker & Warburg Ltd., 14 Carlisle Str., London WIV 6NN.



Decimiranje partizana u osovinskoj operaciji Fall Weiss u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, raspad partizanskih jedinica, nedisciplina, glad, tifus i panika – to je najrealističniji i najiskreniji dio Đilasova prikaza povijesne uloge partizanskoga pokreta.

Nakon totalnoga poraza partizana na Neretvi i Sutjesci, partizanske jedinice se prebacuju po drugi puta prema zapadnoj Bosni gdje su oko Bihaća i u sujednoj Lici postojala područja pod kontrolom lokalnih partizanskih pobunjenika i odmetnika. Protjeran iz Jajca 1943. godine, partizanski štab seli u Drvar gdje je u svibnju 1944. napadnut njemačkim zračnim desantom i ofenzivom hrvatskih i njemačkih kopnenih jedinica koje su nazočne partizanske jedinice stavile u obruč ali je Tito sa članovima politbiroa uspio izbjeći opkoljavanje, a Englezi su njega i druge vođe partizanskog pokreta i članove CK KPJ prebacili u Italiju (u priobalni grad Bari), a od tamo jednim razaračem na otok Vis. Nijemci su planirali izvršiti još jedan zračni desant, ovaj puta na Vis, ali s obzirom da je u međuvremenu uslijedilo savezničko iskrcavanje u Normandiji, prioriteti njemačke vrhovne komande postala su druga bojišta u Europi.

Do prvog kontakta izaslanika partizanskog Vrhovnog štaba s njemačkim neprijateljem došlo je u ožujku 1943. u mjestu Gornji Vakuf na Vrbasu u Srednjoj Bosni. Uoči toga sastanak vodile su se borbe za Gornji Vakuf, i tom prilikom su partizani zarobili desetak Nijemaca, među njima i majora Wehrmachta po imenu Stöcker. U razgovoru između članova CK KPJ, Velebita, Rankovića, Tita i Đilasa rodila se ideja o uspostavi novoga kontakta s njemačkom zaraćenom stranom, s obzirom da je prvi kontakt uslijedio još koncem 1942. godine, također po pitanju zamjene ratnih zarobljenika, uz pomoć njemaćkog inženjera i nacista Hansa Otta, poslijeratnog Titova suradnika u ustrojavanju jugokomunističke zloglasne tajne službe i političke policije OZN-e.

Po Đilasovu svjedočenju je Tito bio taj koji je ideju o kontaktu s njemačkom vojskom razradio – odmah je potražio način kako da se ona ostvari. Pozvao je članove politbiroa Centralnog komiteta – Rankovića, Pijadu i Đilasa k sebi na vodenicu uz rijeku Ramu, i predložio da se Nijemcima pošalje zarobljenog bojnika s popratnim pismom i prijedlogom da se održi njemačko-jugoslavenski sastanak. Tito je u pismu predložio da se sa zarobljenicima postupa po međunarodnim konvencijama, i da se povrh toga od njemačke komande zatraži za partizansku zaraćenu stranu status „zaraćene sile“. Taj sastanak politbiroa CK KPJ održan je dan nakon što su četnici bili potučeni na Neretvi i pošto se osigurao prijelaz partizanskim jedinicama preko visoravni Prenja. U to vrijeme se broj partizanskih ranjenika u improviziranim bolnicama penjao na oko četiri tisuće, harao je nekontrolirani tifus, a i područja kroz koja su partizani prolazili bila su zaražena tom bolešću koja je bez penicilina smrtonosna.

Za partizane su četnici unatoč vojničkom porazu i dalje ostali veliki politički problem, jer, što ako se Saveznici iskrcaju na hrvatskoj obali i naiđu na šira područja koja drže četnici od kojih bi se većina pridružila Saveznicima? Čak i ako ne dođe do iskrcavanja Saveznika na području NDH, četnici bi se u savezništvu s njemačkom vojskom mogli održati do kraja rata i dobiti opet potporu britanske vlade – to su pitanja koja su mučila partizansko vodstvo, uz pitanje hoće li uspjeti strategijski preustroj partizanskih jedinica da se pregrupiraju u južnoj Srbiji.

Na iznenađenje partizanskog Vrhovnog štaba je njemački odgovor stigao u roku od 48 sati uz poruku da partizani mogu svoje izaslanstvo odmah poslati na pregovore u Gornji Vakuf. Poruku je potpisao jedan njemački časnik i ovjerio pečatom njemačkoga vojnog orla, znaka Wehrmachta. Istoga dana kada je stigao njemački odgovor, 9. ožujka 1943. održan je i drugi sastanak politbiroa CK KPJ kojemu su bili nazočni Josip Broz – Tito, Aleksandar Ranković i Milovan Đilas. Razgovori između jugoslavenskih partizana i njemačke vojske u Gornjem Vakufu detaljno su opisani i u knjizi Waltera R. Robertsa „Tito, Mihajlović i Saveznici“, str. 106. – 112.

Tito je - svjedoči Đilas - od svih iz CK KPJ bio najmanje skeptičan glede dogovorenoga sastanka s Nijemcima.

Višedesetljetna šutnja o toj ratnoj epizodi u javnosti Titove Jugoslavije tumači se željom maršala Tita i njegovih boljševika da se u percepciji javnosti održi slika koju je stvarala agitacijska propaganda jugoslavenske komunističke partije o idealiziranoj slici vođa jugoslavenske revolucije, kao da im nije bilo dosta što su izveli originalnu Oktobarsku revoluciju na području Slovenije, Hrvatske, BiH, Crne Gore i Srbije, kako svjedoči Đilas. Paralelno s pismom namjere Nijemcima je Vrhovni štab poslao i poruku Moskvi s obavijesti o namjeravanom sastanku s predstavncima njemačke vojske u kojoj je spomenuta samo razmjena zarobljenika; Moskva je bila brza i oštrovidna - svjedoči Đilas - i poslala je u bosanska brda gnjevan odgovor:

„Je li moguće da se vi, koji ste bili primjer porobljenoj Europi – vi koji ste dosad pokazivali takvo junaštvo – prestajete boriti protiv najgoreg neprijatelja čovječanstva i vašega vlastitog naroda?“

Navečer 10. ožujka je u partizanski Vrhovni štab stigla vijest da su Nijemci ušli u Prozor: partizanske jedinice su prelazile Ramu dok su partizani teško oružje koje su zaplijenili od Talijana uništavali i bacali u rijeku.

U zoru 11. ožujka se partizanska delegacija uputila s bijelom zastavicom u Prozor. Njemačka straža oduzela je partizanskim izaslanicama osobno naoružanje – u skladu s međunarodnim zakonom, a Vladimir Velebit je njemačkom zapovjedniku predao pismo. Došavši u Gornji Vakuf, njemački obavještajni časnici su srdačno ironičnim izrazima čestitali rođendan komandantu partizanske Prve „proleterske“ divizije, Koči Popoviću, očito dobro obaviješteni o njegovom identitetu o kojemu je beogradska policija držala podeblji dosije s obzirom da je bio komunistički agitator. Kako svjedoči Đilas, njemački časnici koji su ih primili, hvalili su borbene sposobnosti partizana, ali su izrazili užas nad partizanskom ratnom taktikom:

„Samo pogledajte u što ste pretvorili vlastitu zemlju. U pustoš i zgarište. Žene prosjače po ulicama, tifus nekontrolirano bjesni, djeca umiru od gladi...“

Titovu delegaciju primio je general Wehrmachta, zapovjednik 717. divizije, Benignus Dippold, koji se sa partizanskim zapovjednicima nije rukovao; ponudio je pregovaračima da sjednu nasuprot njemu i obavijestio ih da nema nikakve ovlasti u donošenju bilo kakvih odluka u vezi razgovora ali da će saslušati sve što mu imaju priopćiti. Sastanak je trajao nešto dulje od sata. Dogovor je bio da će obje strane pričekati odgovor višeg njemačkog zapovjedništva u vezi prijedloga koje su partizani podnijeli. Dok su čekali, Velebit i ostali došli su pod brigu njemačke vojno-obavještajne službe Abwehr čiji su oficiri poveli nevezani razgovor s njima.

Po Đilasovu svjedočenju su nazočni njemački časnici odskakali od predrasuda koje su među partizanima o njima vladale kao o uskogrudnim šovinistima i fanatičnim rasistima.

U Gornjem Vakufu su Nijemci fotografirali Titove izaslanike, i Velebit, Đilas i Popović ostali su tamo 14. ožujka, čekajući da se nastave pregovori ali odgovor nije dolazio. Istoga dana kasno popodne stigao je nalog da se Titove izaslanike povede u Sarajevo. Njemački časnici su partizanima vratili osobno naoružanje i streljivo ali pod uvjetom da njime ne napune oružje. Koča Popović se vratio u Vrhovni štab, a Velebit i Đilas su u vojnom vozilu nastavili put do Sarajeva gdje su ih Nijemci smjestili u stanu jedne tridesetogodišnje Srpkinje, supruge jednog zarobljenog oficira. Sutradan su ih odveli do njemačke komande koja je bila smještena u zgradi zvanoj Konak. Partizane je preuzela sekcija vojne kontra-obavještajne službe Abwehr u kojoj su bili primljeni od strane nekoliko visokih časnika njemačke vojske.

Razgovor je bio informativan; Nijemci su uglavnom postavljali pitanja i nisu ni na što pristajali. Onda su zatražili, prije nego što pristanu na bilo kakve dogovore, da se odmah prestane s partizanskim diverzijama na željezničkoj pruzi Zagreb – Beograd. Đilas navodi da se Titove delegacija, koju je predvodio, nije na ništa obvezivala nego da je sve to uvjetovala time da Nijemci priznaju partizanima status zaraćene strane. Poslije toga se Đilas s jednim Nijemcem vraća na područje pod kontrolom partizana, a u Sarajevu je ostao Velebit da sačeka odgovor Nijemaca. Kad se Đilas vratio u Vrhovni štab, organizator komunističkog partizanskog ustanka u Crnoj Gori, Sava Kovačević, upitao ga je - je li to delegacija otišla zatražiti primirje s Nijemcima - na što mu je Đilas negativno odgovorio.

Tito je bio presretan kad je Đilasa opet vidio. Uži politbiro CK u sastavu Tito, Ranković, Đilas odlučio je da se nastave pregovori s Nijemcima. Tito je inzistirao da u razmjenu zarobljenika uđe i njegova supruga Herta koja mu je uoči rata rodila dijete. Očito ga je zabrinjavala njezina sudbina, rekavši Đilasu: „Sad je najvažnije da dobijemo natrag našu drugaricu. Učini sve što je moguće da je puste!“ Njemačka obavještajna služba je znala da je Herta Haas porijeklom Njemica, pripadnica njemačke nacionalne manjine, Volksdeutsche, ali Nijemcima to nije ništa značilo s obzirom da je bila komunistkinja. (Na koncu je ušla u razmjenu.)

Za vrijeme pregovora između Titova rukovodstva i njemačkih zapovjednika nastavljene su borbe između partizana i snaga Osovine.

Tajni partizanski pregovori s Wehrmachtom u Zagrebu:

Jedne večeri su stigli Nijemci u partizanski štab po zarobljenike i donijeli poruku da Titovi izaslanici dođu u Sarajevo gdje su čekali Titov obavještajac Vladimir Velebit i njemački inženjer Hans Ott. Sutradan su s Ottom otputovali u Zagreb na tajni susret s višom njemačkom komandom.

Partizanska delegacija bila je od strane Nijemaca smještena u jednoj zgradi pod njemačkom kontrolom na Zrinjevcu u kojoj su 26. ožujka 1943. nastavljeni pregovori između Wehrmachta i partizanske jugoslavenske vojske.

Njemačku pregovaračku stranu predvodio je jedan pukovnik koji je pregovore držao na niskoj razini važnosti, ali bez obzira na to - svjedoči Đilas - učinjen je određeni korak prema primirju. Nijemci su dali do znanja - svjedoči Đilas - da će prestati s vojnim operacijama u protupartizanskoj ofenzivi čim partizani prestanu s napadima na prugu u Slavoniji. Do pismenog sporazuma o primirju nije došlo ali usmeni dogovor je poslije ispoštovan, a Titovu zapovjed o prestanku napada na prugu Zagreb – Beograd na sektoru u Slavoniji, u NDH, prenio je Glavnom štabu Hrvatske (ratnom politborou CK KPH) general Velebit.

Đilas u svojim memoarima spominje i da je Titova delegacija rekla Nijemcima da će se partizani boriti protiv Britanaca ako se iskrcaju, a partizansko rukovodstvo je to zaista i mislilo, navodi Đilas, da će se boriti protiv Zapadnih saveznika ako pokušaju u slučaju iskrcavanja potkopati vlast KPJ podržavanjem četničkog režima.

U Zagrebu je partizanska delegacija u intermezzu do pregovora otišla s njemačkim časnicima čak i u jedan zagrebački kino. Delegacija se u Sarajevo vratila 30. ožujka, i istoga dana se s kamionom sa zamijenjenim partizanskim zarobljenicima uputila u Trnovo. Tito je odmah odobrio Velebitov povratak u Zagreb, i zaustavio je operacije hrvatskih partizana u Slavoniji, posebno na pruzi Zagreb – Vinkvoci – Beograd. Taj nalog je izvršio Velebit. Hitler je prekinuo daljnje pregovore ali dogovor između njemačke i jugoslavenske partizanske vojske je ispoštovan. (Izvor: Roberts, „Tito, Mihajlović i Saveznici“ i Walter Hagen „Die geheime Front“, str. 268.) S time je osovinska operacija Fall Weiss prešla u operaciju Fall Schwarz, te se obje operacije u službenoj jugoslavenskoj titoističkoj historiografiji zovu „Četvrta i Peta neprijateljska ofenziva“, premda one predstavljaju jednu cjelinu.

Što možemo zaključiti iz Titovih pregovora s Wehrmachtom? Dok su partizani kao guske u magli ginuli na Neretvi i Sutjesci (totalno su uništene tri od četiri Titove divizije, a jedna divizija, 1. „proleterska“ je razbijena, poginulo je sedam (7) tisuća partizana, šest (6) članova jugokomunističke skupštine AVNOJ itd.), partizanski vrhovni komandant i veseli diktator „Tito“ pregovarao je s neprijateljima i okupatorom s kojim je uspostavljeno primirje!

Inače, omjer snaga na početku Bijelog pothvata je bio 2 : 1 u korist osovinskih snaga, otprilike 50 tisuća njemačkih, talijanskih i hrvatskih vojnika naspram 25 do 30 tisuća jugoslavenskih vojnika. Međutim, teško da „Tito“ može biti antifašistički brand Republike Hrvatske, kojoj taj brand, usput rečeno, uopće nije ni potreban jer osim bijelih miševa i nema fašista da bi nam zemlja danas bila antifašistička. Bitno je, da li je Hrvaska demokratska i pravna država, a to, nažalost, uslijed vladavine eks-komunista i partizana, tih epskih „antifašista“, NIJE, jer titoisti su glavni kočničari razvoja demokratskog društva u Hrvatskoj – danas !!!

CBK


Post je objavljen 05.02.2009. u 22:11 sati.