Marketing
minus faza
Prekjučer smo iskusili kako je kad su oba roditelja bolesna a dijete (na sreću) zdravo. Još u ponedjeljak sam se žalila mužu kak mi faširani šnicli nisu dobro sjeli, imam užasnu žgaravicu. Sa istim se nastavilo i u utorak s time da mi je bilo tak loše da sam povraćala još na poslu i osjećala kako mi raste temperatura. Dođem doma, on leži u dnevnoj sobi, nije mu dobro, ima groznicu i proljev.
Groznica je počela tresti i mene, temperatura 38,7. zamotala sam se u nekoliko slojeva i zalegla, al nisam smjela zaspati jer je netko morao gledati što Vito radi. Dočepao se jednog mog nesesera koji mu je postao neistraženo blago, pa se s tim zabavljao više od sat vremena, a najdraži dio su bile neke sunčane naočale, sa intenzivno zelenim okvirima koje sam kupila prije cca 4 godine samo za neku ljetnu kombinaciju. Nisu bile skupe, a ni ne nosim ih više pa ih je prisvojio i sad glumi frajera, stavi naočale 
, stane na romobil i vozika se po stanu, usput zastane ispred ogledala u hodniku i gleda se . 
Maxflu nam je pomogao, ne znam kak jer gripa nije bila nego ili crijevna viroza ili smo se fakat potrovali sa faširanim šniclima koje Vito nije htio ni okusiti. A mi ga nikad ne tjeramo da jede nešto što ne želi. Pa je ispalo da dobro da ih nije jeo.
Jučer nam je u pomoć (dok sam još mislila da je gripa) priskočila mama, a popodne slučajno naišla i svekrva (čak je i nazvalal prije nego kaj je došla), pa je Vito uživao sa dvije bake,a mi odmarali i gledali kak njih troje (bake i Vito) voze vlak po cijelom stanu. 
Jedna baka ispred, Vito u sredini, druga baka iza, pa huškaju „ču-ču“, a Vito stalno viče „još,još“, dok njih dvije nisu zapuhane pale u sjedeći položaj.
Par dana nakon što smo se vratili s puta, riknula veš-mašina. Srećom sam to uspjela staviti na centrifigu i izbaciti vodu. Petak navečer. I još sam muža „optužila“ da ju je on zacoprao jer je stalno govorio – kad se ova pokvari kupujemo sa sušilicom, 2 u 1, što ja ne želim, imam svoje razloge, možda glupe ali na kraju smo kupili bez sušilice . Zapravo smo najprije nazvali majstora da pogleda kvar (iako je stvarno dala svoje,stara je preko 10 godina i programator je već jednom promijenjen) ali je on baš taj završio u bolnici na operaciji slijepog crijeva. Pa nazvali majstorovog tatu koji je isto majstor ALI mužić je odmah rekao „vidjet ćeš, stari je čista suprotnost Ž, handraaast“.
Prvo je rekao da će doći u srijedu, pa nije, pa može u petak, al tad nema nikog doma. Pa na kraju odustali od popravka i odlučili se kupiti novu, u njihovom dućanu, pa je "tat majstor“ to dovezao u subotu, pa ustanovio da je prekratka odvodna cijev i da treba druga. Veli muž „idem kupiti, dođem za 15 minuta“
„al meni se žuri moram još u Podsused, si videl da imam pun auto robe, daj si to sam montiraj, ja mogu doć u ponedjeljak“ (koji crni ponedjeljak, a doma 5 mašina zmazanog veša). 
I tak su se malo natezali al na kraju muž nazvao našeg vodoinstalatera koji je došao prije nego kaj se on vratio sa novom cijevi, pa su to složili ali u pogon sam je morala staviti ja. Muški ko muški, oni gledaju u mašinu i okreću gumbe „a možda je ovo izbacivanje vode, a možda je ovo“, a ja pratim upustva i step by step sve fino profunkcionirali. Najteže je držati Vitu na sigurnoj udaljenosti , jer ga gumbići i display baš jako privlače.
Inače, došlo je do tipične reakcije nakon bilo kojeg lijepog putovanja ( posebno nakon Pariza, u tom rangu je i Portugal), prvih 10-14 dana me držala pozitiva od svega viđenog i proživljenog, a onda nagli pad u svakodnevnicu . Dizati se svako jutro u 5,15 , utrošiti 2 – 2,5 sata dnevno na dolazak i odlazak s posla itd.
Post je objavljen 05.02.2009. u 13:43 sati.