Pregled posta

KRITIKA: Gilles Leroy - 'Alabama song' (Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb, 2008.)

Prošlogodišnji dobitnik Goncourtove nagrade, roman Alabama song, romansirana je biografija Zelde Sayre Fitzgerald (1900–1948), žene znamenitog pisca Francisa Scotta Fitzgeralda, autora klasičnih djela američke književnosti, romana 'Veliki Gatsby', 'Lijepi i prokleti' i 'Blaga je noć'. U svome nagrađenom romanu pedesetogodišnji francuski pisac Gilles Leroy piše iz perspektive žene koja je sa svojim mužem izmislila i utjelovila pojam celebrity, a pogotovo komercijalnost toga pojma, da bi skončala tragično u 48. godini, izgorijevši u požaru koji je zahvatio umobolnicu u kojoj se liječila. Njih dvoje bili su glavna tema svih novina, plaćali su im bogatstvo za reklame i pojavljivanje na svakojakim događajima i ceremonijama, a takav su status stekli raskalašenim, intenzivnim životom, uživajući u zabavama, jazzu, alkoholu, opasnim pustolovinama i raznim vrstama mondenih okupljanja, od New Yorka, preko Rima i Pariza do francuske rivijere; bili su »dvoje djece starijih roditelja, dva razmažena, nepodnošljiva derišta, dva mondena plesača, dva nezasitna bića osuđena na razočaranje«; žrtve ambicije, plesa i alkohola, ali ponajviše pomamne želje za isticanjem. No, osim oslikavanja vrtloga šminkerskih zabava i evokacije atmosfere ludih dvadesetih, ali i depresivnih tridesetih i ratnih četrdesetih Gilles Leroy se u romanu ponajviše usredotočuje na Zeldinu duševnu nestabilnost, majstorski ulazeći pod kožu žene iz druge klase, druge zemlje i drugog vremena i vrlo vješto pišući iz prvoga lica ženskog spola.

Knjiga započinje Zeldinom dnevničkom bilješkom iz 1918. u kojoj opisuje svoj prvi susret s Francisom Scottom Fitzgeraldom, 21-godišnjim poručnikom koji »savršeno pleše sve plesove koji su u modi, piše pripovijetke koje će uskoro izići u novinama, čist je, elegantan, zna francuski, a odijevanje mu je kicoško, gotovo dendijevsko«. I, kako kaže, otkako ga je ugledala, »nije ga prestala čekati«. Ali i trpjeti, za njega, s njim, protiv njega. Naime upravo se nezadovoljstvo, patnja, tuga i trpljenje ispostavljaju okosnicama njezinih dana, te »šik-kloake«, kako je svoj život Zelda sama nazivala. Unatoč bogatstvu njezine obitelji, podrijetlom iz grada u kojem je jedna od dvije ulice nosila njezino prezime, a ona bila toliko općeobljubljena da su lokalni studenti utemeljili bratstvo u njezinu čast, Zelda nije bila sretna. Ni u mladosti, ni u braku; u djetinjstvu zapostavljana od roditelja, posebice od oca, južnjačkoga suca i »pljesnivog činovnika«, u braku nevoljena i seksualno nezadovoljena, a u umjetnosti neostvarena, unatoč darovitosti. Zelda je naime bila darovita slikarica i spisateljica koja je žudjela za umjetničkom karijerom još i prije nego što se udala, ali svoje potencijale nije uspjela realizirati, što je jedan od okidača njezina duševnog rastrojstva. Osim što joj je »ukrao život« posluživši se njezinom osobom kao predloškom za sve njegove književne junakinje, Francis Scott Fitzgerald je, prema Gillesu Leroyu (ali i prema podacima iz Zeldinih biografija) krao iz Zeldinih dnevnika i pisama i svojim imenom potpisivao novine i članke koje je ona napisala, ne dopuštajući joj da leti vlastitim krilima. Kako sama u dijalogu s psihijatrom kaže, »ukrao je moju umjetnost i uvjerio me da je uopće ne posjedujem. Što hoćete da osjećam? Okradena, zloupotrebljena, lišena tijela i duše, takvom ja sebe vidim. To se ne zove postojati«. Zbog nezadovoljstva, ali i suprugova uznapredovala alkoholizma, Zelda se priklanja ljubavniku, avijatičaru Edouardu Jozanu, ali joj zbog te kratkotrajne afere Scott zabranjuje viđanje njihove kćeri Patricie Frances i emocionalno je mrcvari. Njihov se brak raspada, a Zeldino se mentalno ustrojstvo urušava te između 1930. i 1948. ona u više navrata boravi u psihijatrijskim klinikama da bi u jednoj od njih 1948. i preminula, izgorjevši u požaru, u zaključanoj sobi s rešetkama na prozoru, osam godina nakon muža, koji je umro u 44. godini od srčanog udara uzrokovana alkoholizmom.

U svojoj pogovornoj bilješci Gilles Leroy naglašava da knjigu ne valja čitati kao biografiju stvarne slavne osobe, nego kao roman. Riječ je o fikcionalnom djelu u kojemu autor imaginira i ponovno kreira život stvarne osobe na osnovi podataka iz različitih izvora, a knjigu konstruira mozaično, od različitih proznih fragmenata. Dnevničke i djevojačke leksikonske i spomenarske bilješke i dijalozi s psihijatrom, ali i opisi raskalašenih tuluma i druženja s mnogim slavnim osobama – Gertrude Stein, Lillian Gish, Ernest Hemigway – smjenjuju se s kronološki ispremiješanim reminiscencijama, evokacijama i refleksijama te brojnim kulturološkim esejističkim digresijama i dionicama vrlo dojmljive poezije u prozi, u knjizi uvjerljiva, potresna i vrlo dotjerana, rafinirana i snažnim lirizmom obilježena izričaja. 'Alabama song' je istodobno i potresna priča o životu neshvaćene feminističke ikone i psihološka geneza slavnoga para koji je s vremenom postao simbolom jednoga vremena, ali i kulturološki važna evokacija intelektualne i društveno-socijalne atmosfere čak tri desetljeća duga razdoblja, no ponajprije ipak ganutljiva, uzbudljiva i vrlo poetična priča o neobuzdanosti, ljubomori, strasti, mentalnoj bolesti, ljubavi i – umjetnosti, te njezinoj neizmjernoj važnosti u životu pojedinca.

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u Vijencu, broj 389, siječanj 2009.