U trenucima raspada Jugoslavije u trezorima Jugobanke, Privredne banke Sarajevo i Ljubljanske banke našlo se više od milijardu i tristo milijuna maraka. Prema procjenama financijskih stručnjaka, više od polovice tog iznosa privatno je vlasništvo građana BiH hrvatske nacionalnosti, a ostatak pripada građanima srpske i bošnjačke nacionalnosti. Financiranje agresije službeni je Beograd dijelom financirao iz tih sredstava, a i Sarajevo svoje operacije u muslimansko-hrvatskom sukobu. Hrvati su tako praktično, naravno ne svojom voljom, sufinancirali ratove koji su vođeni protiv njih.
Apsurdnost ove situacije nastavila se i danas. Unatoč deklarativnom zauzimanju za neotuđivo pravo privatnog vlasništva, međunarodni i domaći političari nisu poduzeli skoro ništa što bi pomoglo vlasnicima tih bankovnih računa da dođu do svojih novaca. Odnosno, sve se svelo na sustavno zbunjivanje javnosti, odnosno opstruiranje građana na putu do ostvarivanja njihovih ustavom zajamčenih prava za povratom privatne imovine.
Zanimljivo je kako je bošnjačka strana, uz veliku potporu sarajevskih medija, potraživanja građana prema Ljubljanskoj banci ipak dovela do međudržavnog problema i predmeta u razgovorima o nasljedstvu bivše Jugoslavije, dok je, s druge strane, pokazala potpunu indolentnost prema dugovanjima Privredne banke Sarajevo. Takav postupak bošnjačkih političkih čelnika apsolutno ne začuđuje kada se zna da bi, u slučaju pozitivnog rješenja pitanja stare štednje Privredne banke Sarajevo, iz Sarajeva bili dužni isplatiti više od 500 milijuna maraka, što s pripadajućom kamatom iznosi skoro milijardu maraka, od toga dvije trećine hrvatskim štedišama.
Začuđuje i zabrinjava, pak, odnos hrvatskih političara spram ovog problema. Prije nekoliko godina na javnoj se sceni pojavila «Udruga štediša» koja je dosta kvalitetno potpomogla stavljanje ovoga problema na raspravu u skupštinske klupe i izazvala medijsku pozornost. Nakon duge šutnje, ovo pitanje tek je nedavno iznova aktualizirano. Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH usvojio je Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja građana u postupku privatizacije, kroz koji su stvoreni preduvjeti za ostvarivanje prava na oko 200 milijuna maraka stare devizne štednje, koji su kroz certifikate, na temelju tada važećeg zakona, uloženi u proces privatizacije.
Međutim, odmah se nametnulo pitanje: Kakva će sudbina zadesiti preostalu staru deviznu štednju, čiji se iznos procjenjuje na više od milijarde maraka ?
Zamjenik premijera Federacije BiH i ministar financija Dragan Vrankić tako najavljuje potrebu donošenja zakona o načinu vraćanja stare štednje, i to u okviru rješenja unutarnjeg duga. Za zakinute štediše ova informacija može se činiti utješnom, ali ona otvara i nove upite. Poput mogućnosti, odnosno nemogućnosti izabranih hrvatskih političara da kroz sve proteklo vrijeme, a kojeg sigurno nije malo, snagom raspoloživih argumenata ovo pitanje konačno nametnu u skupštinskim klupama. Ili, hoće li Hrvati iz BiH, nakon što su najprije bili opljačkani, a kasnije primorani svojom deviznom ušteđevinom sufinancirati ratove vođene protiv sebe, kao i neke druge projekte u korist vlastite štete, napokon otpočeti i sa sufinanciranjem projekta povrata tih sredstava u svoje lisnice?
Post je objavljen 03.02.2009. u 19:21 sati.