Kralj je, po svom običaju, grozničavo razmišljao kako da pronađe nekog dovoljno odvažnog i sposobnog čovjeka koji bi sredio njegove ministre i natjerao ih da prestanu služiti sebi i počnu služiti narodu. Međutim, budući da nikako nije uspijevao pronaći takvoga čovjeka, zaključi da mu ne preostaje drugo nego testirati same ministre, pa među njima izabrati jednoga koji je barem donekle pošten i dovoljno odvažan da pokrene promjene.
Odvede, dakle, kralj svoje ministre do jednih golemih vrata, većih nego što je itko od njih vidio u životu.
– Ovo su najveća i najteža vrata u mome kraljevstvu – reče kralj. – Još ih nitko nikada nije uspio otvoriti. Onaj tko ih sad otvori postat će moj glavni ministar.
Ministri su neko vrijeme izdaleka gledali vrata, a onda jedan po jedan počeše odmahivati glavom sigurni da se ta vrata ne mogu otvoriti.
Neki se ipak približiše vratima, pogledaše ih i izbliza, ali na kraju i oni zaključiše da je tako velika vrata nemoguće otvoriti.
Na kraju svi ministri po običaju počeše slijegati ramenima i vrtjeti očima. Kao i uvijek, složiše se da je kralj posenilio i da na njegove čudne želje ne treba obraćati pozornost.
Kralj ostade kao pokisao stajati kraj onih ogromnih vrata. I tko zna koliko bi dugo tako stajao da se odjednom sporim korakom nije dovukla stara čistačica. Gurne starica ona ogromna vrata i vrata se otvoriše. Ona odatle iznese svoje krpe, metle i kante te krene polako čistiti dvorac.
Vrata uopće nisu bila zaključana, samo zatvorena. Trebalo ih je jednostavno otvoriti, a ne mudrovati o tome je li to izvedivo ili nije.
Ali problem s ministrima nije u tome što oni ne bi znali djelovati, problem je u tome što njima zapravo nije stalo da bilo što promijene. Zašto i bi, kad im je i ovako odlično?
Post je objavljen 04.02.2009. u 14:34 sati.