Ima jedan park u centu grada koji je za sada izbjegao graditeljskoj pohlepi i imbecilnosti urbanista pa izgleda totalno arhaično: centralno mjesto je pješčanik koji je pun igračaka. Nitko ih ne nosi doma, a svi se njima igraju kad dođu. Kantica, lopatica, grabljica, kalupa za kolače od pijeska, ima čak i kamiona teretnjaka i plastičnih dinosaura. Sve je to tamo. Pored je još nekoliko sprava za igranje tipa penjalica, tobogan i to. Ima i dva tri drveta koja su čudnog oblika, idealna za penjanje. Taj dio je za najmlađe.
Desno od toga je ostatak nekadašnje fontane, sad je to prazan bazen s potrganim klupicama naokolo. To je poligon za najrazličitije igre. Najčešće svemirske.
Još malo udesno je mala travnata uzvisina koja ima ogradu prema uličnim zgradama. Ograda je sva potrgana i puna rupa. Ne možete ni zamisliti koje se sve igre tu mogu izvesti. Špijuniranje, skrivanje, bježanje...
Tu je i neki stari betonski stol za ping-pong koji služi za skakanje i natjecanje skoka u dalj jer nitko ne nosi u torbi rekete i loptice. Ali i to se dogodi.
Iza pješčanika je košarkaško igralište koje opasano raznim napuštenim šupama. To je tek divno! Mjesta za skrivanje koliko hoćeš! A tek kad se igraju rata! Mogućnosti su neiscrpne.
Djeca vole kad ih roditelji tamo odvedu. Velika je razlika između tog parka i svih onih isprojektiranih. Ti novi parkovi su često mali, i nema ništa osim par ljuljački i vrtuljka.
E da, najvažnije u ovom starom parku je kafić koji se nalazi na rubu pješčanika. Ionako samo najmanja djeca trebaju roditelje tako blizu, a ona veća se uspješno skrivaju dok rade psine. Uvijek bude puno mama i tata, pa se zbog premalo stolova druže i oni koji se ne poznaju. To je tek arhaizam!
Zapravo je najveća odiseja pozvati nekoga da tamo dođe. Kad ja nekog pitam hoće li ići tamo, čujem:
Samo malo da pogledamo u raspored. Ne možemo, imamo mačevanje i engleski. Javićemo vam se drugi tjedan...
Jako često čujem i ovo:
Markoooo, pita te Miro ideš li s njim u park!
Ne da mu se. Igra se na kompjuteru.
Igra se na kompjuteru.
Igra se na kompjuteru.
Igra se na kompjuteru.
Zato jer se igraju na kompjuteru umjesto da se uče družiti, djeca izrastaju u socijalne invalide.
Probajte im organizirati rođendan bez animatora. Da se sami zabavljaju.
Ne ide.
A ako im upalite televiziju, to ide. Tupo bulje u ekran.
Zato je danas političarima još lakše nego prije. Ljudi navikli na buljenje u ekrane idealno su biračko tijelo. Sve su u stanju popušiti.
Post je objavljen 04.02.2009. u 08:42 sati.