Nauk o reinkarnaciji nije samo dalekoistočna misao i ideja,to je prije svega jedno stabilno učenje i razumijevanje u grčkoj misli Pitagore pa i u ranom kršćanstvu kod Origena. Iako još nemamo potvrdu da su predkršćanske zajednice esena i nazarena (sa kojima se je Isus družio i odakle su nikli pojedini apostoli) naučavali reinkarnaciju,ona je zasigurno bila tajni nauk za odabrane,a iz nekih ukaza npr. ranog spisatelja i povjesničara Josipa Flavije možemo doznati da je kult esena bio u svemu sličan pitagorejskoj školi,a ona je naučavala reinkarnaciju. Isto tako nauk o reinkarnaciji ima svoje tragove u biblijskim tekstovima neposrednim i posrednim ukazima,a pošto je taj nauk smetao razumijevanju Istine i najpravilnijem konceptu razumijevanja zakona sjetve i žetve (karme) on se je uz biblijskih tekstova i proročke riječi uklanjao ali na jedan nespretan način pa su tragovi negdje debeli i očigledni. Pogledajmo sad taj izvor spoznaje:
I Isusov brat, nazaren Jakov (3:6) spominje točak rađanja ukazujući da oganj grijeha koji sipa nezauzdan jezik može da nas baci u pakao, u plamen gorkih sudbinskih nevolja tokom više utjelovljenja i rastjelovljenja duše, tokom više Eona: »Tako se i jezik nalazi među našim udima, prljajući sve telo i paleći točak rađanja – tňn trohňn ts genéseMs, i zapaljujući se od pakla.«
»Ako smo se samo u ovom životu uzdali u Krista, jadniji smo od svih
Ljudi« ( Korićanima 1.15:19). U ovim životima,gdje krista ne gledamo u Njegovoj Slavi,možemo se samo uzdati.
Što učenici Isusu za slijepca koga će iscjeliti nisu rekli: "Učitelju, kako su njegovi roditelji zgriješili te se slijep rodio?", već "Ko je zgriješio: on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?" - Zašto su to pitali? Zato što ih je Isus učio reinkarnacionim tokovima, a s druge strane bili su i pod presijom judejskog nakaradnog učenja da djeca nasljedjuju grijehe roditelja.
U 'Knjizi mudrosti' (8:20 ) da se procitati sledeci ukaz: "Jer sam bio dobar, USAO SAM U TijELO BEZ LJAGE." Kad je bio dobar? Jedino u prošlom životu! Princip je da čovjek iz života duhovno ili napreduje ili pada pa ima osnove da se neko rodi u različitim religijskim,ideološkim i drugim „temeljima“.
Neki iz jevrejskog naroda, gledajući Isusova čudesa, mislili su da je on reinkarnacija proroka Ilije ili Jeremije (Matej, 16:14 ).
Za one koji uspjesno zavrse životnu skolu u Dolini suza kaže se da će Bog otrti svaku suzu sa njihovih očiju (Otk. 7:17 ), kaže se da ce postati stub Božijeg Hrama, "i neće vise izaći napolje" (3:12, up. 22:15 ), u gorki reinkarnacioni tok.
Gospod svojim učenicima ukazuje da će se na kraju starog svijeta opet morati roditi, da ce opet biti proganjani (Matej, 24:9), pa i ubijani da bi ušli i vratili se u Njegovo Carstvo: "Niko ne moze ući u Carstvo Bozije ako se ne rodi iz mesa i Duha." (Ivan/Apolos, 3:5 ). Gospod svojima ukazuje da će ih u novom životu uskrsnuti, probuditi i pozvati opet za sveti život, za svete kraljeve-svećenike" "Uistinu vam kazem da ćete vi koji pođoste za mnom, U NOVOM ZIVOTU, kad sjedne Sin Coveciji na prijesto slave svoje, sjesti i sami na dvanaest prijestola ..." (Matej, 19:2) Riječ je o 144.000 židova iz 12 plemena… oni koji taj nalog nose do kraja starog svijeta kroz reinkarnacije.
Ljubljenome učeniku, Ivanu, Krist najavljuje da će ostati na zemlji, u reinkarnaciono-sluziteljskom toku, sve do Njegovog slavnog Dolaska (Ivan, 21:22), najavljuje mu da će se na kraju staroga svijeta opet roditi i opet prorokovati pred mnogim narodima i plemenima i jezicima ove zemlje (Otk. 10:11 )
Za nemilosrdne Gospod najavljuje patnička utjelovljenja: "Teško vama bogati! Jer vi ste U OVOM ŽIVOTU utjehu svoju primili! Teško vama koji ste siti sada, jer cete /u buducem zivotu/ gladovati." (Luka, 6:24-25 )
«Bog stvori čovjeka na svoju sliku i priliku». Kako razumijete ovu biblijsku poruku? Niste li je valjda doslovno shvatili po čemu ispada da je Bog materijalan i da ima materijalno tijelo kao i čovjek pa tako stvori čovjeka na Svoju priliku. Obično se formalno razumije da je Bog duhovan,da nije u propadljivom tijelu materija ali gle nerazumijevanja: za čovjeka koji je stvoren na Njegovu sliku i priliku kaže se da je to čovjek u tijelu,materiji. Ono što Bog stvori na Svoju «sliku i priliku» ipak je samo čovjekova duša koja ima svoj duhovni oblik,koja je nematerijalna i sačinjena od vječnog materijala-Božijeg Duha,Sveprožimajuće Sile. I to stvaranje je bilo zapravo duhovno stvaranje,stvaranje duhovnih kristaliziranih oblika iz materijala Duha Božijeg.
U jednom dijelu tog duhovnog svijeta uslijedila je pobuna i pobunjeni stanovnici duhovnog svijeta zajedno sa pripadajućim duhovnim planetama doživjeli su odvajanje od duhovnog svijeta te je sa smanjenim zračenjem Duha Božjeg u te svjetova došlo do transformacije duhovne građe i tako je došlo do materijalizacije;stiskanja,zgušnjavanja,ogrubljavanj
duhovne energija i tako su nastali materijalni svjetovi pada. Duša se postepeno komprimirala a na sebe je dobila grubi materijalni omotač ili kožu. Biblija kaže tako da je Bog Adamu i Evi dao kožu da se obuku pošto su shvatili da su goli,griješni. «Gol» u bibliji znači griješan ali to ne znači da su Adam i Eva obukavši «kožu» sakrili tu griješnost.
«Koža» tako ujedno simbolizira i REINKARNACIJU jer materijalno tijelo nije duhovno,ono je vremenski raspadajuće /rađanje,starenje,smrt/ pa svakih nekoliko vremena duša zahtijeva novu «kožu»,novo tijelo,novu REINKARNACIJU. Zašto zahtjeva? Pa zato jer mora se ispoljavati,djelovati,svijest ispoljavati a to ne može u duhovnom svijetu odakle je prognana,odakle je sama sebe prognala bolje rečeno.
Razumljivo je da svijest čovjekova i misli dolazi od duše i da nije kombinacija kemijskih reakcija,da svijest nije proizvod tijela,materije. Jedino što naučenjaci još nisu uspjeli teorijski obraditi je KAKO NASTAJE SVIJEST,OSJEĆAJ JA JESAM I KAKO NASTAJU MISLI. Zašto nisu uspjeli? Pa zato jer ne mogu kao griješnici prodrijeti u logiku duhovne energije,Boga i duhovnog svijeta.
Valja tako shvatiti da se duša ne stvara ljudskom voljom i naporom,da dušu ne stvara čovjek u seksu,svojim često griješnim činom seksualne raskalašenosti i perverzija /nusprodukt/. Čovjekova uloga u razvoju života,u nastanku čovjeka je značajna i tu postoje određene granice,ali sam čin nastanaka duše koja je na «sliku i priliku Oca» nije produkt ljudskog seksa. Nije Bog primoran da stvara duše,svijest duše tako što će angažirati kroz sva seksualna zadovoljstva i nastranosti ili seksualna planiranja potomstva; tj. da će pratiti volju čovjekovu za razmnožavanjem ili nastanka djeteta neplaniranim spolnim činom začeća. Takvom logikom ispalo bi da čovjeka/»dušu»/stvara čovjeka svojom voljom a ne Bog,tj. da se Bog nalazi u sporednoj funkciji usluge čovjeku u njegovom stvaranju.
Stvar je drugačija: griješna duša primorana je da se veže za griješnog čovjeka,da ulazi u njegovu porodicu rođenjem i da sa njim dijeli ono što je kroz mnoge reinkarnacije zaslužila. Svjetlija duša koja je mnoge grijehe sa sebe skinula i koja zrači čišćom sviješću ima mogućnost da se utjelovljuje kroz tijela duhovno naprednijih roditelja. Ovo dakle ima smisla: da se svako rađa u onakvim okolnostima kakve je u prošlim inkarnacijama zaslužio svojim djelima. Tu nalazimo odgovor zašto je neko bogat ili siromašan,gladan ili sit,lijep ili ružan,sretan ili nesretan. Svaka duša sama sebe opterećuje ili rasterećuje,Bog ne kuša,ne stavlja duše u kušnju koju one i ne bi mogle podnijeti - Bog ne može biti uzrok nečijeg pada već pad uslijed frustracija ili karmičkih nesreća,zaduženja duša je sama sebi povrijedila prošlim djelima /često u prošlim inkarnacijama/.
Istina je u Bibliji prikrivena u «tragovima»ALI NE I SAKRIVENA !!! Možemo naići na mnoge stihove koji kažu da je duša nešto drugo od tijela /dakle da nije nerazdvojivi spoj duha i materije/,da je duša došla,pala iz duhovnog svijeta napustivši Boga i da se toj našoj duši,nama, valja vratiti natrag u duhovni svijet Bogu. To je sasvim drugačije učenje od ideja da je duša nastala na Zemlji rođenjem i da ispašta i grijehe Adama i Eve te da sve to nadopunjava svojim grijesima,bla bla bla itd. itd. Isusove prispodobe o kraljevstvu nebeskom gotovo sve redom govore isto: o izgubljenom sinu koji živi u grijehu i patnji i koji se budi i vraće se Ocu i u biti podržavaju učenje o padu duše iz duhovnog svijeta i potrebi duše da se vrati u duhovni svijet. Svaka duša koja pobijedi grijeh postaje «pobjednik» koja se vraće u duhovni svijet tako što postaje «stupom u hramu Božijem odakle sigurno više neće izići». Pronađite taj stih u Otkrivenju po Ivanu,on tako govori o duši koja je napustila Očev hram i koja se vrativši natrag u duhovni svijet,upoznavši grijeh i odvojeni život od Boga vraće natrag i postaje «stup u hramu nebeskom» stanovnik Neba kojeg više nikad neće napustiti!
Mnogi stihovi Biblije uče da je duša,čovjek «gost u ovom svijetu», da « više voli otići iz ovog tijela i vratiti se u domovinu ka Gospodinu».
Bez ove inspirativne istine / koja je jasnija u istočnim učenjima ali i u apokrifnim kršćanskim evanđeljima i proročkim objavama danas/ nema niti pravog buđenja duše niti prave težnje duše. Sve ostalo je obična religijska maškarada.
Mnogi nedevoljno upućeni i nedovoljno pronicljivi ljudi iz institucionalizovane, paganizirane crkve odbacuju reinkarnaciju (metempsihozu, reinkorporaciju, transmigraciju, gilgul) duše pod izgovorom da je to isključivo 'pagansko' učenje. Time pokazuju i svoje predrasude spram tzv. paganskih naroda. Oni ne shvaćaju da su Indusi, stari Heleni, Egipćani, Persijanci,... poznavali učenje o reinkarnaciji zato što im ga je Krist, sa svojim apostolima, donosio u svojim prethodnim dobrovlooljnim inkarnacijama. Oni ne shvaćaju i neće da pročitaju da je Gospod još preko proroka Malahije ukazao da su svi drevni narodi, ne samo tvrdokorni Jevreji, mogli da čuju Njegovu riječ, da je medju sve njih Gospod Svjetlosti ustanovio svagdašnju žrtvu paljenicu (prinos miomirisnog tamjana) i čistu žrtvu zahvalnicu (prinos plodova zemlje, kruha i mješanog vina): "Jer od istoka do zapada veliko je Ime Moje medju narodima, i na svakom mjestu prinosi se kad i čista žrtva Imenu Mojemu, jer veliko je Ime Moje medju narodima - govori Jehova nad Vojskama." (1:11 ) - To je autentični stih koji literalni kasapi nisu stigli da iskasape, a ono što ide poslije njega je dometak čulnih ljudi, nadodavanje koje stoji u kontradikciji sa ovim svetim ukazom. (Kako su to mnogi narodi mogli da znaju za čistu miomirisnu i zahvalnicu žrtvu? Samo tako što je se Krist sa apostolima medju njih utjelovljavao.) Jevreji su bili izabrani narod u tom smislu što je Gospod medju njih poslao najveći broj proroka, ali ni mnoge druge potomke Avrahama, oca mnogih naroda, Gospod nije zaobišao. - Apostol Petar ukazuje: "... Bog ne gleda ko je ko, nego u svakom narodu onaj koji Ga se boji i tvori pravdu mio je Njemu." (Djela, 10:34-35 ) U svim narodima Gospod je podizao proroke, a da bi neko bio prorok njegova duša mora biti predodredjena u Nebu za to, mora sići sa Neba. I takve svjetle duše su na zemlji često stradale i bile su progonjene, iako su pravednički živjele, zato da bi se na njima pokazala Božija slava.
Reinkarnaciju odbacuje onaj tko ne poznaje optimalno dobro Božiji Plan Spasenja i determinizam koji vlada u svijetu. Reinkarnaciju odbacuje onaj tko neće da se mjenja i da se oblači u Krista, tko je ostao stari čovjek, stari Adam. Odbacivanje reinkarnacije je čin u službi nepravde i Laži, ljudski pristup koji postavlja prepreku Božijem Svjetlu. Krist ukazuje: "Nepravednik neka i dalje čini nepravdu, nečisti neka se i dalje kalja, a pravednik neka i dalje čini pravdu, i sveti neka se i dalje posvećuje." (Otk. 22: 11) - A to znači, dok čovek ne prihvati Krista i kružni tok čišćenja duše, on će u svim inkarnacijama ostati ono što jeste, i on će se uvjek inkarnirati, dok još to bude bilo moguće. Kada Božije Carstvo bude moćno podignuto na Zemlji, inkarnacija za opterećene i neočišćene duše biće i onemogućena. Jer Svjetlo će biti za Zemlju, a svjetlo privlači samo svjetlo, svjetle duše.
Egzaktna nauka je jasna: nema posljedice bez uzroka. Poznavali mi ili ne priznavali i ne poznavali uzrok neke posljedice, sve ipak ima svoj determinističko-kauzalni tok. Pišući vjernima u Galiciji apostol Pavle ukazuje: "Ne varajte se, Bog se ne da ismijavati. Jer što čovjek sije - ono će i žeti." (6:7) - I u 'Knjizi o Jovu' slično se naglašava: "Nesrećom ko ore i nevolju sije, nju će i požeti." (4:8 )
Poricanje zakona uzroka i posljedice, time i transmigracije (reinkorporacije, metempsihoze), neminovno odvodi na put predrasuda i neznanja. Izvorno krišćanstvo je poznavalo selidbeni tok duše, znalo je da se duša mora reinkorporirati, uzimati nove haljine od mesa, sve dok je teret greha pritišće, ili dok u sebi nosi nalog sa Neba, nalog koji traži da služi Bogu na zemlji, i da donosi Svjetlo. Kroz djelovanje Krista i proročkog svjetla Krist iznova povezuje Nebo i zemlju, ukida bezdan koji je napravila satanska sila i grijeh.
U 'Knjizi mudrosti' (8:20) da se pročitati slijedeći ukaz: "Jer sam bio dobar, ušao sam u tijelo bez ljage." - Dok se zasjenjene duše utjelovljuju da bi otplaćivale svoje grijehe 'teške poput zemlje' ili da bi služile satani čulnosti, državi smrti, Božiji andjeli silaze u meso, u uporište Tame, da bi svjedočili za Put Istine i Izbavljenja, da bi donosili svjetlu riječ Spasenja. Čista bića koja se inkarniraju po božanskom nalogu, kada se u materiji probude zakonitim šivotom i Božijim blagodatnim vodjenjem, prepoznavaju sebe kao goste, kao duhovne putnike u tuđini. Tako psalmista deklamuje: "Ja sam došljak na zemlji." (110:19 ) - To i apostol Pavle, koji je žudio da se oslobodi zemaljskog šatora, potvrđuje: "... Putnici smo u tuđini, daleko od Gospoda, dok god boravimo u tijelu." (Kor. II, 5:6 ) - Apostol Petar vjernima u rasejanju ukazuje: "Provodite u /Božijem/ strahu vrijeme svoga života u tuđini." (I, 1:17 ) - U 'Poslanici Hebrejima' pismoznalac Apolos Aleksandriski iznosi za putnike upućene u Obećanu zemlju: "Priznaše da su stranci i došljaci na zemlji." (11:13 ) - Svojim vjernim sledbenicima Krist ukazuje da će ih vratiti u njihove Nebeske stanove iz kojih su sišli sa Njim da bi služili Bogu i čoveku, da bi se borili protiv satanskog i griješnog (Ivan/Apolos, 14:3 )
Kao što se Sunce rađa i zalazi, tako i mnoge duše dolaze u ovaj svijet i odlaze preko Krista sa ovog sveta (up. Ivan/Apolos, 1:51 ) u Nevidljivo. Tako je i Krist, Sunce svijeta, mnogo puta silazio i rađao se u ovaj svet.
Već u Starom Zavjetu susreće se pogrešno zapisan Zakon uzroka i posljedice "Ko drugome izbije oko, biće mu oko izbijeno". Tu je zakon interpretiran kao poziv na osvetu: "Oko za oko, zub za zub". Gospod pak kaže: Ko potegne mač, od mača će stradati. "Ko u ropstvo vodi, i sam će u ropstvo otići." (Otk. 13:10)
Božiji mač je Zakon sjetve i žetve: kad se Mač izvuče iz korica, to kazuje da je negativni, neokalani uzrok sazrio, i da nastupa vrijeme žetve i otplaćivanja. A Ivan Krstitelj, reinkarnacija proroka Ilije, nešto slično kazuje: "Već i sjekira leži kod korjena drveća." (Luka, 1:9 )
Točak rađanja i umiranja čini točak života. Kada kroz kružni tok čišćenja duše dosijpemo do nepomičnog centra Točka, mi izlazimo iz reinkarnacionog toka. I apostol Jakov spominje točak radjanja ukazujući da oganj grijeha koji sipa nezauzdan jezik može da nas baci u pakao, u plamen gorkih sudbinskih nevolja tokom više utjelovljenja i rastjelovljenja, tokom više Eona: "Tako se i jezik nalazi medju našim udima, prljajući sve tijelo i paleći točak radjanja, i zapaljujući se od pakla." (3:6) - Točak radjanja potvrdjuje i Isus ukazujući da se bojimo onoga koji može i dušu i telo da upropasti u paklu; dakle da se bojimo griješenja koje nas vezuje za krug radjanja i koje nas baca u pakao i s ove strane i s one strane, i dok smo u tijelu i kad smo izvan tijela.
Čovjek koji ne živi u samospoznaji i pokajništvu, tko objesno griješi, neminovno mora kroz nevolju, bol i patnju, kroz 'tamnicu' da iznese i otplati sav svoj duševni dug, svu svoju karmu. Gospod u Besjedi na Gori slikovito kaže: "Izbaviti se nećeš odande dok ne platiš i posljednju paru." (Matej, 5:6) TKo griješi protiv Duha Svetog, za njega nema oproštenja, jer on je svjesno i objesno griješio, i on svoj grijeh može samo kroz patnju da oduži, kroz nošenje svoga bremena.
Za slijepog čovjeka koji će biti iscjeljen, učenici Isusa pitaju: "Ko je sagriješio, on /u šrošlom životu/, ili roditelji njegovi pa se slijep rodio?" (Ivan/Apolos, 9:2 ) Učenici to pitaju mješajuci Isusove pouke o retribuciji,reinkarnaciji sa narodnim shvatanjima da Bog kažnjava djecu zbog roditeljskog grijeha. No proročki Duh je uvijek ukazivao da zubi neće trnuti potomcima i djeci onih koji su jeli "kiselo groždje", koji su činili grehe, već će svako sam za svoje grijehe, pred Bogom, u zakonu uzroka i posledice, odgovarati i ispaštati. Čitaj Galaćanima 6:5,Jeremije 31:29,Ezekilj 18:20,Time se i odbacuje lažna ideja u Dekalogu da djeca do 3. i 4. koljena ispaštaju grijehe otaca. Zapravo svako je otac svome grijehu a samim time i „otac“ ili uzrok svojim novim utjelovljenjima,inkarnacijama u kojima duša može za teže grijehe da se navezuje na više inkarnacija „do 3. i 4. koljena“ i ako se je nešto mućkalo da se sakrije onda je to moglo biti samo u tom smislu razumijevanja.
Čovjek treba da bude svjestan da mu je inkarnacijom zatvoren pregled i prema Nebu i prema prošlim inkarnacijama. Tu mu je stavljen veo zaborava. Zašto?Na taj način čovjek se navodi da živi u sadašnjosti, u trenutku, a ne da živi pod teretom brojnih prošlih pohrana i utisaka. Ono što čovjek treba iz prošlosti danas očistititi, to će mu već dogadjaji i situacije dana donijeti i prikazati.
Čovjek koji sebi ne priznaje reinkarnaciju, i koji sebe ne ispituje i ne usavršava, kada nastupe velike nevolje i velika iskušenja lako će upasti u najveću hulu protiv Boga optužujući ga gorko zašto je na njega 'bezgriješnika' poslao takve nevolje ili dopustio da 'odnegdje' padnu!
Crkveni krišćanin želi tjelesno uskrsenje, pa ako bi priznao reinkarnaciju, morao bi da shvati da postoji samo uskrsenje duše („duhovno tijelo uskrsava“), a tjelo može samo da se preobražava. Ali tko želi da zadrži grijeh koji je činio u tijelu, želi i da zadrži tijelo. Tijelo iz zemaljskih grobova nikad neće uskrsnuti jer „Tijelo je kao voda,kad se rasipa ne sastavlja se više“ (2.Samuelu 14:14). Duša može doduše uskrsnuti u grobu tjelesnom,u kojem je bila mrtva. Fizičko tijelo dolazi iz zemaljskog praha, duhovno tijelo dolazi sa Neba. Ako duša jedom dođe u odjeću od mesa, zašto ne bi mogla opet doći, zašto ne i stotinu puta?! Okamenjena svijest ne može logično i dijalekticki da razmišlja. I ona hoće i Boga da ograniči kao sto je i sama ograničena.
Crkveni kršćanin puno govori o Božijoj milosti, a ne priznaje reinkarnaciju koja je veliko polje milosti, jer omogućava duši da puno toga za kratko vrijeme otplati, prenese na tijelo. U onostranom, rastjelovljena duša grijeh može da preda Bogu na razrješenje samo kroz duboko pokajanje. No crkveni kršćanin ne priznaje ni onostrano pokajanje, iako je Krist sišao u Had, da bi dušama (koje su sagriješile u Noevo vrijeme, i bile neposlušne,od kojih su samo neke bile spašene od potopa,dakle radi se o duhovima,dušama ljudi a ne nebeskih duhova,divova…) donio Evanđelje, čiji je centralni stožer poziv na pokajanje, na preumljenje.
Sataninoj sili je u interesu da sakrije učenje o reinkarnaciji (ili da ga banalizira: npr. ismišljanjima da se čovjekova duša može roditi kao zivotinja,biiljka,kamen!), kako bi ljudi bližnje i Boga mogli da optužuju za svoja stradanja i ispaštanja, kako bi živjeli u huli na Nebo. U kojoj zabludi žive oni koji misle da duša živi samo jednom na zemlji, i u tom vremenskom okviru čak može i da zasluži i 'vječno prokletstvo'!
Protivnici reinkarnacije površno zamišljaju da je Krist uzalud se žrtvovao ako je život trajan kroz reinkarnaciju. Krist se žrtvovao za spasenje duše koja je u tijelu,kojoj je prijetilo duhovno rastakanje te je on svoju žrtvenu Silu,Život udijelio ("zaikapario") u svaku dušu kako bi ta sila bila zaštita od rastakanja,umiranja duše, a sa druge strane potporna snaga za jačanje čovjekovog duha i buđenja za Život. Ako se ta milost ignorira,Krist će se jednom povući iz duše i prepustiti je paklu rastakanja.
Daljnje zablude su da broj duša na Zemlji mora biti stalan da bi se dokazala reinkarnacija. Ne razumije se da su duše (ljudi)otpale od Neba,uz Božijeg hrama (kao što sam citirao iz Otkrivenja po Ivanu) i da su duše dio svemirske pad migracije.
Protiv reinkarnacije citira se i famozni stih početka Biblije "Ne,nećete umirijeti" kao Satanina laž. Da laž je da duša "neće umrijeti" sa griješenjem,ali to umiranje nije tjelesno umiranje i nemogućnost reinkarnacije već duhovno umiranje duše,jer ukaz je jasan,suprotno od "umiranja" je življenje u istini,spoznaji "dobra i zla" ,znanja koje imaju "bogovi". Iako sva ta konstrukcija Pada ima određenih nedostataka,nije vrijedna da se razmatra kao perfektna usporedba,metafora.
Post je objavljen 03.02.2009. u 19:52 sati.