Evo moj fra Gavunu na tvoj nagovor sam se uhvatio svojih starih pjesama i zaključio da nema niti jedna vesela. Izgleda da smo prije trideset godina bili svi ozbiljniji. Napisao sam tekst za dva mjuzikla, neke pjesme Terezi, Srđanu i Buci i neke šansone Ibrici Jusiću. Evo jedne od tih šansona iz 1978 godine koju je pjevao Ibrica. Pokušao sam pronaći opjevani tekst, ali ja neznalica u tehnologiji, nisam uspio, zato ti dragi prijatelju ostavljam samo moju davno napisanu šansonu. Možda se sjećaš.........
Don Juan
Između peći i tužne ure
Još je mjesta za krevet stari
Ostatak sobe još čine tu
Sve sami crni ormari.
Nevještom rukom na svakom natpis
S tek jednom riječi:”Uspomena”
O svakom od njih tisuće suza
Tisuće pisama od tisuće žena.
Da je život sjen i san
To sad znaš moj Don Juan.
Drhtavom rukom svakog dana
Otvara pisma starac sijedi
Prođe mi mladost I prođe život
Samo uspomena ne blijedi.
Marije, Else i Nikolete
Po jedna ljubav za svaki dan
O gdje si sada lijepi svijete
Zar osta samo sjen i san?
Da je život sjen i san
To sad znaš moj Don Juan.
Ko dobra lađa svladao mora
Ljubavne strasti, životne bure
A sada osta tek siva soba
I tužno ku-ku stare ure.
Ostaćeš jednom s glavom na stolu
Na pismima žena što pate
Al nema pomoći tvome bolu
I nema ni kajanja za te.
Da je život sjen i san
To sad znaš moj Don Juan.
A sada se vratimo ozbiljnijemu to jest mojem riječniku.
ČOVJEK – Riječ je sigurno slavenskog korijena i ja rado zamišljam da dolazi od spajanja dviju riječi, također slavenaskih, čelo i vijek to jest onaj koji čitav svoj vijek hoda uzdignuta čela, nema se čega sramiti ili od človiti – vrtiti se, igrati, dubiti na glavi, izgarati oko nečega do kraja, akrobat, izdržavati u nemogućem položaju.
Da ne bi zađerao i otišao preduboko u mistiku najbolje je da zavirim u knjige i vidim što o tome kažu stručnjaci.
Čovjek je, dakle, u prvom značenju, Homo sapiens, sisavac iz reda primata uspravna držanja i vrlo razvijena mozga, koji artikulirano govori, radi i ima stvaralački um. Dalja značenja su: odrastao, zreo muškarac; osoba od značaja, moralna, čvrsta i poštena osoba; muž; ugledna osoba, gospodin; ljudsko biće.
Dalje se govori, čovjek i pol – dobar i pošten čovjek... Čovjek od oka – stasit i naočit čovjek;
Duša od čovjeka – dobrodušna osoba ; Ponašati se kao čovjek to jest časno i pošteno. Svoj čovjek – samostalan, autentičan.
Biće koje se tisućama godina trudi da stvori civilizaciju u kojoj će čovjek moći živjeti ljudski. Uprkos posrtanjima, zastojima, ratovima i zabranama osjećaju se pomaci u nastojanjima.
Tamo gdje su vrhunci civilizacije tamo je umjetnost. Umjetnici bi trebali biti prvo ljudi pa tek onda umjetnici. Kad se umjetnošću bave prividni ljudi njihova stvaralačka nastojanja se na prvi pogled može činiti umjetničko djelo, ali, zapravo, to nije. Prividni ljudi prave privide i tako šire prostranstva bijede.
ĆIFTA – iz perzijskog jezika, a znači: trgovčić, sitničar, lihvar, škrtac, filistar.
Svaka škola nastoji od svojih štićenika napraviti ljude pa čak i ona najgora. U većini slučajeva to joj i uspjeva, ali se poslije u protoku godina potaknuto nečim fašističkim, duboko ugrađenim u čovjeku, to biće izrodi i postane ćifta. Po principu liktorske fascie se uvezuje slabo, lakolomljivo šiblje da bi postalo čvrsto i nelomljivo. Tako uvezani predstavljaju grupu, čopor, hordu, potpuno neprihvatljivo u umjetnosti koja je individualni čin. Oslanjaju se na vlast ne znajući da vlast ne treba umjetnost nego moć vladanja. Ako umjetnik treba vlast treba i ona njega kao nekoga ko će joj povlađivati i činiti je prividno humanijom.
Ne pročitaju»Nikomahovu etiku», preskoče svetog Augustina i Tomu Akvinskog, Spinoza im je dosadan kao i Kant, Hausera preskoče i počnu se baviti umjetnošću koja u takvim rukama u «obliku manje ili više očigledne propagande, služi interesima jedne klike, političke stranke ili određene društvene klase. Umjetnost unapređuje interese jednog društvenog sloja već samim prikazivanjem i prešutnim priznavanjem njegovih moralnih i estetskih mjerila vrijednosti. Umjetnik kojeg izdržava takav sloj i koji je sa svojim nadama i iščekivanjima o njemu ovisan, postaje i nehotice i nesvjesno zagovornikom svojih poslodavaca i mecena».
Eto da su čitali Hausera sve bi to bez po muke mogli saznati. Ali ne... oni se rađe bave teatrom.
To jest teatar, ali nikada samo teatar. To su neke intrige, intrigice, petljavine, izbjegavanje istine, kombinacije, rekombinacije, podvaljivanja...Naši...Vaši...Njihovi...Zakukuljene i zamumuljene kraljice, veze i zvizdarije. Stalno se traže novi moćni prijatelji, novi nemoćni neprijatelji i nove preturbacije i nove kombinacije. U tim zakržljalim, nemoćnim, od vlasti zauzdanim i od ambicija sasušenim mozgovima se stalno od nekoga plaši ili se netko nečim plaši i stalno se nudi nešto za nešto. Iz takvih moralnih sklopova se uvijek izrode i nekakve mecene, nekakvi Petroniji Arbitri s dva razreda osnovne škole i umjetnici koji o prirodi svog posla i poslanja ništa ne znaju, nego parazitiraju u simbiozi s državnim Petronjima na zdravom tijelu kulture jednog naroda dok ga ne razjedu i približe besmislu. Surađujući tako zajedno uživaju u ničemu.
Sreća je da je bog stvorio brade pa se svi moraju brijati. Tako im ostaju ti trenutci gorčine kad se nađu sami sa sobom pred ogledalom. Briješ se i vidiš sebe velikog, a u dubini duše znaš da to nije istina, ali se i dalje briješ. Jedan dobar potez britvom preko vrata bi ti sigurno zauvijek pomogao, ali ti to ne radiš...izlaziš na scenu i glumiš veličinu.
Nitko ih ne može posvaditi, jer nitko ni ne zna čime se bave na tajnim sijelima...Sami se posvade pa se prijateljstva u buci razvrgavaju i formiraju nove grupe s novim pripadnicima.
Prikraćeni su za jedno lijepo saznanje...Nikad neće osjetiti kako je lijepo biti umjetnik.
Post je objavljen 03.02.2009. u 19:05 sati.