Trenutno Gledam: Buffy,6x04 Flooded Pjevam:Beyonce,If I were a boy Slušam: Christopher Beck-Sacrifice Želim:Ispeći kolač i spaaavati Moram: Učiti povijest i njemački
Bila sam u Zagrebu u subotu. Oduvijek sam željela živjeti tamo jer se ondje uvijek nešto događa,uvijek se ima nešto za raditi. Očito sam se prevarila. Otkrila sam da se i u velikom gradu punom ljudi možeš osjećati kao da si sam na svijetu. Umjesto da ostanem još par dana, otišla sam kući jer,začudo,nisam imala što raditi. Čak nisam ni kupila puno stvari što je čudo. Jako čudno. Pitam se da li je stvarno bitno gdje živiš. Možda je samo bitno s kim i kako.
Moja "mala" sestrična se udaje i trudna je. U subotu je vjenčanje. A ja nisam sigurna da li je sretna. Nismo stigle razgovarati, sve se odvilo tako brzo. Jedan dan smo kupovale haljinu za njenu maturalnu,a drugi dan se već udaje. Kao da je preko noći odrasla i postala mi tako daleka,tako nedostižna. Drugačija. Za mene je ona još samo dijete,devetnaestogodišnje dijete. Iskreno se nadam da će sve biti ok i da će subota biti najsretniji dan u njenom životu. Samo bih htjela da sam imala prilike popričati s njom,uvjeriti se da je dobro. Brak je veliki korak. Sretni su oni koji se doista drže riječi : "dok nas smrt ne rastavi.". Ne razumijem to. Kako od velike ljubavi povezane brakom ostane samo rastava i mržnja? Ne možeš se probuditi jednog dana i samo prestati voljeti nekoga.