Moj Dječak je tada išao, ako se dobro sjećam, u drugi razred osnovne.
U školama su baš tada provodili neke kampanje protiv ovisnosti, raznoraznih, i djeci su dolazili neki ljudi i držali im predavanja.
Objašnjavalo im se kako većina tih ovisnosti počne iz obične znatiželje, ili želje da se osoba poistovjeti, tj. da imitira druge iz svoga društva. Također im se tumačilo kako neka djeca posegnu za tim lošim stvarima iz puke želje da se osjećaju "odraslima".
Tako ja jednog dana, u ta doba, sjedim ispred kuće, taman skuhala kavicu, listam novine, pušim, ma, čista nirvana, jel' te.
Hedonistički zadubljena u novine i dimljenje, najedanput osjetim nečiji pogled na sebi. Podignem glavu, i na kraju stola vidim malu plavu glavu mog Dječaka. Naslonio se na lakat, glavu podupro rukom, i promatra me ozbiljno, zamišljeno, i uporno.
- Mama?
- Ha?
- Nešto bi te pita.
- Pitaj, zlato.
- Mama, jel' ti misliš da tebe pušenje čini...odraslijom?
(Do dana današnjeg mu nisam uspila smisliti ni dati dovoljno logičan i "odrasli" odgovor):)
Post je objavljen 03.02.2009. u 11:46 sati.