Kako samo lako zaboravljamo zahvaljivati i cijeniti život…Zar je uvijek potreban veliki gubitak da se prisjetimo onoga što imamo? Zar nas netko blizak mora povrijediti ili napustiti da se prisjetimo koliko ga volimo?
Kada smo posljednji puta pijući našu jutarnju šalicu kave pomislili da je napravljena od kave koju su nečije ruke zasadile, uzgojile i obrale?A one nama najdraže kožne cipele..jesmo li ikada pomislili na životinjicu od čije su kože napravljene i jesmo li joj ikada zahvalili što je za naš ljepši izgled dala život? Sjetimo li se ikada koliko se toga trebalo desiti samo da bismo mi mogli uživati u nekim „svakodnevnim“ stvarima komfora?
Koliko smo puta zaokupljeni svakodnevnim brigama zaboravili uputiti srdačan osmijeh osobama koje volimo? Reći toplu riječ zahvale umjesto glasa kivnje nastalu u nama zbog nečeg za što samo nisu krivi?
Znamo li koliko će naši najdraži biti tu sa nama pa stalno računamo da za geste lju7bavi ima vremena? Znamo li mi sami koliko ćemo u našem životu imati vremena provesti s njima?
Odgovori na ta pitanja meni govore o onome što je važno u životu, a ne pitanja o svjetskoj krizi ili krizi unutar države, već krizi u našim životima i nam samima. Počnimo od tih „malih“ stvari i stvarajmo atmosferu ljubavi, zahvalnosti i suosjećanja
Post je objavljen 03.02.2009. u 10:50 sati.