Iza fasade paničnog poremećaja kriju se osobe koje svemu u životu prilaze sa strahom i zabrinutošću, socijalno su nesigurne i stalno sumnjaju u svoje sposobnosti
Priča Marine K.
Do svoje dvadesetdruge godine bila sam normalna djevojka koja se nakon završene srednje škole zaposlila i upisala fakultet. Bez obzira na to što sam radila i studirala, mnogo sam izlazila van. Bila sam komunikativna i otvorena osoba. No, događaj koji je uslijedio promijenio je mene i moj život.
Sve je počelo jednog vikenda kad su roditelji otišli na more. Bila je subota i društvo se skupilo kod mene. Popila sam pola čaše bambusa i kako je bilo marihuane, iz čiste radoznalosti povukla sam dva dima. Nisu prošle niti dvije sekunde, a ja sam se počela osjećati nestvarno. Javio se upravo nepodnošljiv strah, lupanje srca i tako jako gušenje da sam bila sigurna da umirem. Imala sam osjećaj da su mi duša i misli odvojeni od tijela. Zatim sam osjetila pritisak u glavi, u rukama kao da su mi se žile stiskale, suhoću u ustima i jaku žeđ. Počela sam hodati, stalno piti vodu i govoriti da se sa mnom nešto događa, da osjećam pritisak, ne mogu disati, neka zovu Hitnu pomoć. Strah je bio neizdrživ, a osjećaj bliske smrti i ludila neopisiv. Trajalo je samo 20 minuta, ali nakon toga više nisam bila ista osoba. Cijeli dan prestrašena očekivala sam da ću poludjeti, uostalom, kao i sljedećih mjeseci.
Navečer su se vratili roditelji i sve sam im ispričala. Nisu me ozbiljno shvatili, ali su me ipak odveli liječniku opće prakse, koji me poslao na pretrage krvi i štitnjače. Naravno, svi su nalazi bili dobri, premda sam na neki način molila Boga da mi nešto nađu samo da se riješim tih misli i osjećaja.
Stalno sam imala jake strahove i osjećaj da ću dobiti infarkt. Bojala sam se svake svoje misli i svega što sam vidjela. Ljude oko sebe nisam registrirala, sve oko mene bilo je rasplinuto. Osjećala sam samo strašnu duševnu bol.
Ne možete zamisliti kako je to kad vlastite misli bole. Smršavjela sam 10 kilograma i izgledala anoreksično. Nikud se nisam mogla samostalno kretati, a nisam mogla ni zamisliti da sama uđem u tramvaj ili autobus. Uvijek su roditelji ili dečko morali biti pored mene. Nisam mogla sama ostati kod kuće. Strah da mi se može nešto strašno dogoditi, a da nikoga neće biti da pozove Hitnu potpuno bi me blokirao. Povukla sam se u sebe, nisu me zanimale teme koje su zanimale moje prijatelje, osjećala sam se kao robot, bezvoljno, tužno i puna loših misli.
Moja je želja riješti se toga do kraja, jer živjeti s tim nije lako niti jednostavno. Već se dugo mučim s bolešću, skupila sam kilogram nalaza, ali se i dalje osjećam samo napola živom. Ipak, ne gubim nadu da i za mene ima pomoći.
Priča Marine K. slična je priči mnogih ljudi koji su oboljeli od paničnog poremećaja. U prošlosti se točna dijagnoza paničnog poremećaja rijetko postavljala, već se tražila tjelesna bolest. Bolesnici su često dolazili s hrpom nalaza, najčešće štitnjače i srca, a prava dijagnoza je izmicala. A odgođeno i nepotpuno liječenje paničnog poremećaja može dovesti do kronificiranja i razvoja depresije. U teškim slučajevima, bolesnici su potpuno nesposobni za samostalan život.
Srećom, danas je situacija drukčija. Panični poremećaj je definirano stanje i na njega se misli pri svakom stanju u kojem lupanje srca i jaki strah izbezume pacijenta. Rana dijagnoza i energična terapija poboljšali su prognozu bolesti. Terapijska praksa znatno se poboljšala i naglasak stavlja na antidepresive. Nije rijetkost da bolesnici već nakom dva do tri mjeseca potpuno ozdrave. To još uvijek ne znači da je liječenje gotovo. Ono mora trajati mnogo dulje jer je bolest sklona vraćanju.
Simptomi koji prate napade straha...
Osnovno obilježje su napadi straha ili užasa s iznenadnim početkom, praćeni osjećajem nadolazeće propasti. Napadi se mogu javiti iz čista mira, ali su češći nakon konzumacije pića s kofeinom, marihuane i drugih droga. Uz te napade prisutni su i sljedeći simptomi:
- lupanje srca i ubrzan puls
- bol u prsištu i gušenje
- drhtanje
- vrtoglavica i nesigurnost
- osjećaj nestvarnosti (derealizacija)
- osjećaj odvojenosti od sebe (depersonalizacija)
- mučnina
- strah od ludila i gubitka kontrole
- strah od nagle smrti
- navale topline, hladnoće, strujanja ili bockanja.
Naznake već u djetinjstvu
Iza fasade paničnog poremećaja leže osobe koje svemu u životu prilaze sa strahom i zabrinutošću, socijalno su nesigurne i stalno sumnjaju u svoje sposobnosti. One već u djetinjstvu imaju strahove, neurovegetativne simptome i znakove. Najčešće su to crvenjenje lica, znojenje dlanova, lupanje srca, osjećaj kao da će pasti u nesvijest, nelagoda u društvu starijih i autoritativnih ljudi. Tijekom djetinjstva kod njih se može javiti enureza (noćno mokrenje), noćni strahovi, spastični kolon, migrena, astma, alergije ili povišena reaktivnost autonomnog živčanog sustava. Jače je izražen strah od odvajanja, koji se najčešće očituje kao fobija od škole. Ponašanjem dominira pasivnost i izbjegavanje svih situacija koje mogu izazvati strah. Pokazuju sklonost sanjarenju, idealiziranju, nemaju takmičarski duh i ponašanje. Njihova percepcija drugih ljudi pomalo je naivna jer ne mogu procijeniti skrivene namjere loših ljudi. Stalno su razočarani, ali ne mijenjaju ponašanje. Neki od njih nemaju sposobnost pratiti svoje psihološke procese i uvjereni su da boluju od tjelesne bolesti. Tek kad im krene nabolje uvjere se u suprotno.
Antidepresivi - temelj liječenja
U liječenju se najuspješnijim pokazao integralni model, u kojem se sukcesivno primjenjuju svi postupci koji su se u dosadašnjoj praksi pokazali uspješnima.
Temelj današnjeg liječenja su antidepresivi, a anksiolitici se upotrebljavaju kraće vrijeme. Liječenje lijekovima učinkovito otklanja napade panike, ali ne djeluje na izbjegavajuće ponašanje. S druge strane, psihoterapija ne djeluje na učestalost i snagu paničnih napada, ali je učinkovita u liječenju izbjegavajućeg ponašanja. Znači, potrebno je oboje.
Psihijatar koji se drži integrativnog modela primjenjuje ove postupke u određenom slijedu, korak po korak. Prvo se intenzivnim psihofarmakološkim liječenjem uklanja napade panike, a zatim intenzivira psihoterapija, kojom se pacijenta osposobljava da pobijedi strah od straha i počne se samostalno kretati. Za takav postupak potrebno je dosta vremena i strpljenja jer je oporavak spor, a požurivanje i preveliko očekivanje često vode do zastoja u liječenju i pogoršanja.
Strpljivim radom s pacijentom ohrabrujemo svaki napredak i stimuliramo da ide korak dalje. Korak po korak i pacijent će doći u stanje u kojem će i bez pomoći psihijatra raditi sve ono čega se bojao: izlaziti sam na ulicu, čekati u redu u banci ili pošti, voziti se tramvajem i autobusom, sam voziti auto...
Marina je danas dobro. Radi puno radno vrijeme, a uskoro planira i udaju. Izbjegava kofein i nikotin, marihuana joj više ne pada na pamet i nastoji živjeti zdravim i sadržajnim životom. Rijetko joj se javljaju ružna sjećanja, ali je naučena živjeti u sadašnjosti. Sve više razmišlja o materinstvu i u tome ima punu podršku psihijatra.
PANIČNI POREMEĆAJ - Prava bolest ili umišljeni osjećaj
Panični poremećaj je prisutan u oko 2% populacije, sa većom učestalošću kod žena. Procjenjuje se da čak 2,5 milijuna Amerikanaca pati od ovog poremećaja.
Prvi panični napadaj se obično događa između 18. i 24. godine života i često je isprovociranom stresnom situacijom ili nekom novom situacijom kao što je npr. trudnoća ili razdoblje nakon poroda.
Samo trajanje ove bolesti je individualno, kod nekih osoba traje svega nekoliko mjeseci dok kod nekih traje godinama.
Pacijenti sa paničnim poremećajem su često neshvaćeni od okoline i liječnika, obično se smatraju osjetljivim osobama pretjerano zabrinutim za svoje zdravlje.
Što je u stvari panični poremećaj?
Panični poremećaj se karakterizira napadima paničnog straha, koji nastaju spontano, iznenada i udruženi su sa tjelesnim simptomima (npr.lupanje srca). Ono što je važno je da oni nikada nisu uvjetovani životno opasnim situacijama, ni prisustvom drugih psihijatrijskih ili tjelesnih bolesti. Može se javiti osjećaj gubitka kontrole, strah od smrti ili ludila. Napadi panike obično prestaju spontano unutar 30 minuta.
Tipičan pacijent koji pati od paničnog poremećaja kontinurano vrši raznovrsne liječničke i dijagnostičke pretrage pokušavajući otkriti razloge napadaja straha. Zbog tjelesnih simptoma koji su često prisutni u vrijeme napadaja kao što je lupanje srca ili otežano disanje, većina pacijenata je uvjerena da ima neku bolest ili zdravstveni poremećaj.
No, većina tih pretraga obično ne otkrije nikakve objektivne znakove bolesti, što kod tih osoba izaziva dodatan osjećaj nerazumijevanja, nepovjerenja i straha. Ukoliko liječnik ne prepozna da se radi o paničnom poremećaju, pacijent može godinama bezuspješno ići odo liječnika do liječnika pokušavajući otkriti razloge svojih napada.
Iako prave tjelesne bolesti nema, panični napadaji su vrlo stvarni i vrlo traumatični za pojedinca, opisani često kao najgore iskustvo u životu. Nakon samog napada osoba često zapada u stanje depresije i bespomoćnosti.
Osim traume samog paničnog napada, takve osobe počinju živjeti u strahu kada i gdje će se ponovno javiti napad. Često počinju manje izlaziti van, družiti se sa prijateljima pa čak i prestaju raditi. Ovakvo stanje se naziva agorafobija.
Također mnogi od njih često koriste mnoge lijekove, pogotovo sedative i anksiolitike.
Tipičan opis napadaja panike:
Počelo je iznenada. Osjećao sam se kao da me preplavljuje val straha i užasa, nešto tako snažno kao nikada dotad u životu. Osjetio sam preznojavanje, vrtoglavicu i strašnu slabost. Srce mi je počelo jako lupati kao da će iskočiti iz mene.Toliko sam se uplašio da nisam mogao doći do zraka. Mislio sam da je sa mnom gotovo, da umirem.
Simptomi paničnog poremećaja
Osoba koja pati od paničnog poremećaja osjeća preplavljujući osjećaj straha i nemira koji započinje naglo i bez pravog povoda i uzroka. Osjećaj straha je vrlo jak i sam napadaj se zove panični napad ili panična ataka.
Panični napadaji se mogu dogoditi bilo kad i bilo gdje i najčešće su bez prethodnog upozorenja. Vrlo često se događaju upravo na mjestima gdje boravi mnogo ljudi kao što su supermarketi, tramvaji ili kina.
Osobe vrlo često nakon paničnog napada osjećaju stalni strah od ponovnog napada i prestaju izlaziti na mjesta na kojima se napad dogodio ili prestaju uopće izlaziti iz kuće. Osobe također iskazuju želju da brzo pobjegnu s bilo kojeg mjesta gdje se napad javlja.
Ovaj poremećaj je ozbiljan zdravstveni problem jer iako ne nosi zdravstvene rizike ili objektivne znakove bolesti ostavlja teške posljedice na kvalitetu života pojedinca.
Tipovi paničnih napada
Postoje tri karakteristična tipa paničnih napada s različitim odnosima između početka napada i prisutnosti ili odsutnosti situacijskih okidača:
Neočekivani (bez povoda) panični napadi - u kojima početak paničnog napada nije praćen situacijskim okidačem tj. pojavljuje se spontano.
Situacijski ograničeni (s povodom) panični napadi - u kojima se panični napad pojavljuje neposredno po izlaganju određenoj situaciji ili okidaču.(npr. ako osoba ugleda zmiju ili psa, to je uvijek okidač za trenutačni panični napad).
Situacijski predisponirajući panični napadi - koji se češće javljaju nakon izlaganja osobe određenoj situaciji ili okidaču, ali nisu nepromjenjivo vezani za situaciju i ne javljaju se obavezno trenutačno po izlaganju osobe situaciji (npr. napadi će se vjerojatno javiti tijekom vožnje, ali se događa da osoba vozi, a ne dogodi se panični napad ili se dogodi pola sata poslije vožnje).
Liječenje paničnog napada
Nažalost, većina osoba koje pate od paničnog poremećaja ne traži liječničku pomoć.
Današnja istraživanja su pokazala da se suvremenim lijekovima i metodama psihoterapije može postići izlječenje u čak 90% slučajeva.
U liječenju paničnog poremećaja najviše se koriste metode bihevioralne i kognitivne psihoterapije koje u stvari pokušavaju promijeniti način na koji naš mozak reagira. Optimalno trajanje tretmana je individualno, preporučuje se najmanje 8 mjeseci, a neki autori predlažu i 18 mjeseci.
Od lijekova se najviše koriste antidepresivi i to novija generacija antidepresiva tzv. selektivni inhibitori povrata serotonina (SSRI). Ovi antidepresivi zbog svog selektivnog učinka imaju manji broj nuspojava, niže su toksičnosti i duljeg djelovanja.
Također, važno je da osoba sama sebi aktivno pomaže u izliječenju.
Osoba mora prihvatiti da ne boluje od nikakve ozbiljne bolesti te se ne smije stalno osvrtati na napad panike koji se dogodio u prošlosti. Prisjećanje na napad samo će povećati zabrinutost i strah.