Negdje u prolazu između istine i vremena zaboravih tko sam. Ponijela me rijeka vremena. Otimajuć se zamkama, što vrijeme ih stvara, ne stižem.... Ne stižem vidjeti tko sam.
A tamo negdje između istine i vremena još uvijek me čeka... spoznaja ... spoznaja zaboravljene istine.
Vremenski procijep mislima nadu podupire. Istino, put tebi slutim. Viđenje imaginacijom kao stvarnost čvrsta.
I tako, kao vanvremeni procijep vremena, vremenom putujem. Kao da ne postojim istinom, nego vremenom. Istinom jesam.
To je ona vanvremena iskra, ono svijetlo što život znači. I moje i tvoje i naše. Van vremena i prosrora je, kao svijetlost Istine.
Prijatelji dragi, pokušao sam oslikati ono nešto što svatko ima, a kao da zaboravio je. Rođenjem dobismo to, jer bez toga biti ne bi mogli. Neizmjenjena nas prati, ta iskra, kao mogući korektor. Nažalost, mnogi je ne vide. Zaboraviše je brzo poneseni ugodama života. Njoj se okrenuti može životom i slijediti put vremena sa Njom u srcu i duši.
Želim vam puno dobrote na vašim putevima i neka vas svijetlost Istine vodi. Ona je naša zajednička Istina. Tako ja vidim.
Pozdravlja vas i voli vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 02.02.2009. u 19:40 sati.